'ROMEO I JULIJA' PREMIJERNO IZVEDEN U HNK-u Dašak svjetskih pozornica na zagrebačkoj sceni

Kazališni Zagreb dobio je svjetsku predstavu! Balet “Romeo i Julija” je premijerno izveden 20. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu posve je u rangu recentnih događaja koje nam posreduje suvremena audio i video tehnologija. Pa ako je London još 1955. prvog baletnog “Romea” gledao upravo u gostujućoj zagrebačkoj izvedbi (tada još iza željezne zavjese), ovaj današnji nedvojbeno bi trebao pripasti eliti suvremenog plesnog teatra.

Zaglušne dugotrajne ovacije ispratile su premijeru, a u publici je bilo i onih koji se još sjećaju prve izvedbe iz 1940., postavljene samo osam godina po sovjetskoj praizvedbi. Od tada do danas predložak Williama Shakespearea na glazbu Sergeja Prokofjeva postaje jednim o d kanona baletne umjetnosti ne samo 20. stoljeća, uspijevajući se ravnopravno nositi sa svim labudima i ostalim bajkovitim bićima plesnoga kazališta kroz povijest.

Čuveni predložak

I premda je genijalni elizabetinac apsolutno najuglazbljivaniji pisac uopće, upravo je njegova priča (prema možda istinitom događaju) o adolescentnim ljubavnicima iz Verone ponajviše mamila balet. Još od 18. stoljeća skladano je desetak baletnih inačica, no ostala je tek jedna jedina, jedinstvena partitura velikog Rusa za kojom su posezali svi najznačajniji svjetski koreografi, a sada ju je kod nas postavio nekad ugledni plesač a danas koreograf i redatelj Patrice Bart.

U savršenom dosluhu s dirigentom Nikšom Barezom, jer u ovom djelu jedno bez drugog dramski uopće ne funkcionira, Bart je u čak trostrukoj ulozi (dodajući koreografiji i režiji još i adaptaciju originalnog libreta Prokofjeva i prvog koreografa L. Lavrovskog) ostvario baletnu predstavu kakvu kod nas dugo nismo vidjeli. U cjelini moćnu i monumentalnu, u detaljima minuciozno nijansiranu, u plesnim koracima i formacijama prebogatu, a u suštini priče potresnu gotovo do krajnjih granica scenskoga dosega.

Kod Barta se stalno pleše, a jako malo hoda ili prazno gestikulira (što je jedna od čestih koreo-redateljskih manira u klasičnom baletu) i svaka nota bujnoga glazbenoga sloga nevjerojatno je muzikalno plesno oblikovana, a svaka situacija osmišljena gotovo do filmske preciznosti i uvjerljivosti. Takav majstor si stoga može dopustiti i slobodu adaptacije predloška jer niti jedna intervencija u libreto, poput one najočitije koja dimenzionira lik Julijine majke, nije u suprotnosti s temeljnim poštovanjem izvornika.

Dvije dame na čelu

Priča o “Romeu i Juliji” je svevremena, a takva je i glazba Prokofjeva koja sredinom 20. stoljeća nasljeđuje najbolje iz prošlosti, kao što i naslućuje oporu budućnost koja će je sustići. Na takvu tragu Bart vodi scensku igru, a Bareza onu u orkestru. I ne zna se čija je zadaća teža no obje su obavljene besprijekorno, baš kao i posveta likovnoj renesansnoj auri za koju su podjednako zaslužni scenografkinja i kostimografkinja Luisa Spinatelli i oblikovatelj izvanredno osmišljenog svjetla Deni Šesnić.

Plesači su pak posebna priča, ravnopravni kao ansambl i kao pojedinci. Na čelu, kao prve među svima, dvije dame: emocijama bogata Julija prelijepih čistih linija Ive Vitić Gameiro, podjednako dojmljiva u ljubavnim scenama kao i u sukobima s roditeljima, i raskošno izražajna Natalia Horsnell u naglašenoj ulozi grofice Capuleti. Redatelj je postavlja s punim pokrićem u središte dramske pozornosti, štoviše, izvrsna balerina tako sjajne glumstvenosti samo je pridonijela dramskome kontekstu.

Slavno mačevanje

Muške soliste predvodio je markantni Guilherme Gameiro Alves kao zlokobno goropadni Tibaldo, očekivano rasplesan, duhovit, a u sceni smrti potresan bio je Tomislav Petranović kao Mercuzio, dok se nažalost bljedunjavim u izrazu, iako plesački dobar, pokazao Romeo Andree Schifana pa su ljubavne scene pripadale više Juliji! Među ostalim solistima isticali su se Takuya Sumimoto kao Benvoglio, Martina Fici kao Julijina dadilja i Rieka Suzuki u ulozi Rosalinde.

Cijeli ansambl u raznim je skupinama funkcionirao besprijekorno, točan i angažiran u brojnim scenama koje su zahtijevale veliku plesnost i spretnost. Od nervoznog, glazbom potenciranog velikog bala do nježnih Julijinih djeveruša, od pitoresknog karnevala do slavnog mačevanja kojim ovaj balet obiluje (učitelj mačevanja Sanjin Kovačić obavio je odličan posao), svaka scena za sebe dopunjavala se plesno, glazbeno i likovno.