Zapravo, Krleži me privlači to što se teatru mnogo više klanja nego je spram njega ciničan. Njegov je zanos toliko jak da glumi daje ton, nudi jake poteze, fascinantne u svom rukopisu. U tom otkrivam velik razlog za veselje, poziv na veselje, kazališno veselje, radost igre”, kaže Rene Medvešek, redatelj Krležina “Kristofora Kolumba”, prve prave ovosezonske ansambl predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Medvešek (r. 1963) u svom matičnom teatru nije režirao gotovo cijelo desetljeće. U subotu, 22. studenoga, prikazat će ekspresionistički komad mladog genija, što ga je Krleža bio napisao 1917. a objavio 1918., pod naslovom “Cristoval Colon”, kao drugu u ciklusu jednočinki o tri povijesna giganta (prvi je Isus u “Legendi” iz 1913. a treći Michelangelo Buonarroti u istoimenoj jednočinki iz 1918.). Tih “gigantskih” komada bio je mladić naumio napisat pet, no nisu naišle na prijam u provincijskoj sredini agramerskoj, i nenapisane su ostale o slikaru Goyi i filozofu Kantu...
Tekst kao izazov
“Tekst je danas aktualan, privlačan, kao i druge rane Krležine jednočinke, jer današnje društvo nije daleko od društva ispisanog u pozadini tih strasnih djela. Ti tekstovi danas predstavljaju izazov ili, za neke, loš izazov ovome vremenu. Kolumbu me, konkretno, privukla sama tema, taj komad danas zvoni u skladu s mjestom i vremenom u kojem živimo. Eto, danas, stotinu godina poslije, posve je jasno da je Krleža anticipirao mnoštvo društvenih zbivanja i odnosa. On se, prije svega, bavi promjenom i (uzaludnom) potragom za novim. Taj se krug (prividnih) promjena zatvorio i mi danas možda zornije nego ikad vidimo da stari čovjek uvijek iznova izbija van na pore vremena”, naglašava redatelj Medvešek.
Kako bilo, Krležin “Kristofor Kolumbo” nije igran kad je napisan ne zato što je tadašnji intendant zagrebačkog HNK Josip Bach bio zatucan i neobrazovan, kako se danas misli, već upravo suprotno. On je, prije stotinu godina, zaključio da su Krležine bujne jednočinke neizvedive naprosto zato što tadašnje sposobnosti središnjeg nacionalnog teatra (jednostavno: stupanj razvoja) nisu bile dovoljne da ih iznesu.
“Vjerojatno je to točna procjena. Tadašnji teatar bio je, zapravo, pitanje forme, podvrgnut imperativu stroge podjele između žanrova. To je vrijedilo i za glumce, jednako utorene u fahove. Njima je tekst ‘Kristofora Kolumba’ bio nemoguć za igru prije svega zato što nemilosrdno i lako miksa i različite žanrove i različite stilove.”
Kad je posrijedi ova jednočinka, malo je igrana. Glasovita je i ujedno, po svim, osobito glumačkim zapisima, kičasta inscenacija redatelja Georgija Para, 1973. u Dubrovniku. Bio je dao izgraditi pravi pravcati jedrenjak “Santa Maria”, pa se na njemu igralo, skupa s publikom, u plovidbi do Lokruma. Iskreno rečeno, brod je još Bach mogao izdjeljati, nije u brodu kvaka...
Zamke kiča
Pitam Medvešeka kako se riješio te zamke kiča što je komad nudi, kako je prikazao sve te vehementne slike rastrčanih mornara, munje i bjesove, falange admirala, bez da doslovno gomila kostime i predmete na sceni?
“Pokušavamo se igrati perspektivom i ne prikazivati stvar u omjeru jedan naprema jedan, nego iskoristiti montažna i rješenja perspektive. Koliko nam je to pošlo za rukom, vidjet ćemo. Uhvatiti se u koštac s Krležinim ‘Kristoforom Kolumbom’ ozbiljniji je zalogaj nego što mi se to na prvi pogled činilo. Osobito je tako u prvom dijelu, što ga čini cijelo more replika. Krleža više na glazbeni nego dramski način dočarava zbivanje. Oluju i ozračje na brodu teško je prenijeti uobičajenim jezikom. Valja pronaći prigodna, primjerena rješenja. Ona izlaze iz okvira dramskog kazališta. Krleža je u svojim sjajnim zapisima, ‘Davnim danima’, rekao da temu Kolumba više vidi kao oratorij”, razmišlja Medvešek.
Prvi rukopis “Kolumba” Krleža je bio posvetio Lenjinu. Poslije je posveta izostavljena. Doduše, i “Buonarrotija” je isprva bio posvetio, potpuno pretjerano, svom scenografu i prosječnom slikaru Ljubi Babiću...
Mikić u glavnoj ulozi
Kristofora Kolumba glumit će Krešimir Mikić. U ZKM je stigao iz osječkog HNK početkom tisućljeća i smjesta osvojio srca publike, 2001., glavnom ulogom upravo u Medvešekovoj predstavi “Brat Magarac”, jednoj od najboljih naših novijih uopće, zaigravši Svetog Franju.
“Osim što je izvanredan glumac, odgovoran i vrlo radin, Krešimir Mikić pripada onoj vrsti umjetnika koja svoj rad prelama duboko u sebi. A to je osnovni preduvjet da bi se mogao priznati dramski problem u njegovoj dubini”, ističe Medvešek.
Uz njega igraju Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Pjer Meničanin, Krešimir Mikić, Filip Nola, Damir Šaban, Jasmin Telalović, Kristijan Ugrina, Sreten Mokrović i Frano Mašković. Scenografiju potpisuje Tanja Lacko, kostime Doris Kristić, glazbu Matija Antolić.
‘Glavni lik me podsjeća na Glavaševića’
Što je Medvešekova asocijacija za glavni lik u predstavi?
“Ne bih rekao da mi je pred očima konkretna osoba, nego težnja i vjera da je put do zvijezda moguć. U svakome tinja ili je zapretena naslaga sumnji i pitanja. A kad bismo razgovarali o konkretnoj osobi, na Kristofora Kolumba sjeća me Siniša Glavašević, čovjek koji je usred brodoloma odlučio ustrajati na putu do zvijezda, gotovo ga doslovno opisavši u svojoj ‘Priči o moru’.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....