RAZGOVOR S IVICOM BOBAN

Redateljica uoči premijere: 'Othello je bolno suvremen u smišljanju i provedbi zla'

 Nikša Duper / CROPIX

Kao druga dramska premijera 67. Dubrovačkih ljetnih igara (na Lovrijencu, 20. kolovoza), “Othello” se očekuje s usijanom pažnjom.

Ovom vječno provokativnom Shakespeareovom studijom zla na Igre se vraća redateljica Ivica Boban, snažna, rafinirana i dječje zaigrana umjetnica bez koje su nezamislivi temelji, recentnost i budućnost našeg moderniteta.

Ovo je vaš veliki comeback na Dubrovačke ljetne igre. Otkad vas nije bilo, od “Četvrte sestre”?

- Da, “Četvrta sestra” u razrušenom hotelu Belvedere premijerno je izvedena 2001., igrala je i 2002., kad i predstava “Suzana čista, Orfej” po Vetranoviću. Četrnaest godina, dakle...

Režirajući sjajnu dramu Janusza Glowackog tada ste na truplu Belvederea predskazali da tranzicija nije gotova, da nas još puno mučnih godina očekuje.

- Tako je. Nije gotovo, vrlo je dramatično i bolno sve ono što smo živjeli i, nažalost, još živimo na našim prostorima. I ne samo na našim, naravno, nego i u drugim zemljama Europe koje su imale sličnu tranziciju. Kod nas je bila naročito dramatična zato što se istovremeno događala s ratnim godinama. Tek nakon rata, u kojem je sve bilo usmjereno na to da se obranimo i stvorimo svoju državu, isplivale su posljedice na površinu, svi mutni i zli poslovi u kojima su neki ljudi djelovali isključivo iz svog osobnog interesa, da bi stekli pozicije moći i da bi se obogatili.

I Držićeva “Hekuba” u vašoj režiji je ‘91. onim tjeskobnim zavijajućim krikom Doris Šarić Kukuljice najavila skoru ratnu realnost. Bude li vam katkad gorko od tih vlastitih anticipacija?

- S jedne strane mi bude gorko, da. No, s druge strane, kazališna intuicija, to nešto zbog čega radimo umjetnost koja upozorava na neke stvari, zapravo je samo potvrda koliko je kazalište neophodno i koliko može o nekim stvarima unaprijed govoriti. Kazalište je pravo i duboko ako izvore i kreativnost traži u podsvijesti i djeluje na jednu širu svijest o tome što će nam se dogoditi, ili baca neko drugo svjetlo na ono što se dogodilo ili na trenutak koji živimo.

Još od kultnih “Pozdrava” prema Ionescu, stalno radite s mladima. Je li ih teško danas motivirati da osviješteno govore kroz teatar, kad su doslovce iscrpljeni diktatom svakodnevne potrošnosti?

- Jest, teško je. Danas je teži rad i na samoj Akademiji i kad se radi neki projekt. Recimo, mi smo “Othella” prvo počeli raditi u Zagrebu, i oni su uložili veliki napor da sve usklade sa njihovim rasporedima u kojima doslovce zarađuju za goli život. Što se tiče same motivacije, oni doista imaju duboku potrebu da rade kazalište koje je nešto više od samog “štancanja” predstava. Neka prava kazališna vokacija postoji u svima njima. I uvijek sam se trudila da to probudim u njima već i na Akademiji, da ih što prije uključim da sazrijevaju i rastu kroz pravi kazališni projekt. Tako su se dogodili i “Pozdravi” u kojima sam okupila studente druge godine, imali smo sreću da je Ionesco toliko bio oduševljen našom predstavom i anticipacijom nekog novog teatra da smo onda obišli čitav svijet. To se sada događa i u “Othellu” u kojem postižemo izvanrednu interakciju između iskusnih, osviještenih glumaca i mladenačke energije te nekih posve novih rješenja.

Okupili ste pravi dream team. Redatelju je isključivo zadovoljstvo kad radi s jakim snagama ili nastaju i problemi zbog različitih individualnih metoda, u krajnjoj liniji i taština?

- To je moj posao, uskladiti različite glumačke procese rada. To su sve moji studenti bili, bez obzira što je Dragan Despot danas nacionalni prvak, Rakan Rushaidat se odavno dokazao kao izvanredan glumac, pa Filip Juričić..., ja s njima imam stalni kontakt. S druge strane, svi mi, uključujući i mene, moramo uskladiti svoje umjetničke osobnosti i odbaciti taštine, jer radimo u interesu predstave.

Vjerujem da, kao ni John Ford, ne šaljete poruke nego radite teatar, no ipak, što nam danas govorite “Othellom”?

- “Othello” je stvarno bolno suvremen. Ni u jednom Shakespeareovom djelu nije tako savršeno pokazana dijabolična mašta u smišljanju i provedbi zla. Tragedija se zove “Othello”, ali bi se mogla zvati i “Jago”, jer Jago djeluje iz osobne i gotovo rasističke mržnje i bolesne ljubomore na sve oko sebe. Vođen osnovnom motivacijom da se osveti i da se domogne moći. On savršeno prikriva svoje zle namjere, kao što kaže “ja nisam ono što jesam” i uspijeva zavarati i uništiti mudrog i časnog Othella. On svojim zlom razara hrabru i izuzetnu ljubav mlade Mlečanke Desdemone i crnog Othella koji je i u ono vrijeme, iako su ga priznavali kao vojskovođu, bio onaj drugi, odbačeni... Zato itekako ima razloga što ga danas treba igrati, jer smo okruženi pojedincima koji se pretvaraju i rade samo za vlastitu korist, htjeli bi samo vlast i profit. Oni su u svim najvišim centrima moći i uzročnici su ovog siromaštva, gladi, patnje i stradanja milijuna ljudi. I takvo djelovanje teatar mora prokazivati.

Sve vaše predstave imaju visoku dozu modernosti, nikada niste dopustili da vas pregazi vrijeme?

- Gledajte, meni je teatar besmislen ako nije suvremen, ako kroz predstavu koju radim ne stvaram neke prostore kroz koju današnja publika može sudjelovati. Predstave moraju u sebi sadržavati sve oblike kazališnog izražavanja - od tijela, geste, plesa i glazbe do izvanrednog govora i izvanredne glume.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 08:39