'MIRNI DANI U MIXING PARTU'

REDATELJ BORIS LIJEŠEVIĆ 'Kad muškarci srednjih godina otkriju ogledalo, postanu opasni'

Glavni lik predstave ‘Mirni dani u Mixing Partu’ žrtva je svojih erotskih fantazija. Fali mu seksa pa se ponaša kao nacist

Boris Liješević (1976.) jedan je od najznačajnijih novih srpskih redatelja, prisutan u cijeloj regiji, a hrvatskoj publici poznat je jedino po režiji Štiksove “Elijahove stolice”, nagrađene na Bitefu. Nakon što je ta predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta gostovala u ZeKaeMu, isto je kazalište uputilo poziv Liješeviću da gostuje kao redatelj. U ZeKaeMu tako upravo traju probe za predstavu po romanu suvremenog norveškog autora Erlenda Loea “Mirni dani u Mixing Partu” koji u Hrvatskoj nije preveden.

Kako se osjećate u hrvatskom kazalištu?

- ZeKaeM je jedinstvena sredina za rad, po zajedništvu koje vlada u ansamblu, spremnosti da se osobni interesi podvrgnu interesima kazališta. Godine velikih putovanja, rada s raznim redateljima učinile su ih prijemčivima za različite pristupe. Među ovim glumcima sebi dopuštam iskrenost.

Ljudi se više ne poznaju

Hrvatska sredina ne poznaje tekst koji radite. Objavljeni su samo prijevodi Loeovih romana ‘Doppler’ i ‘Naivan. Super’.

- U Srbiji je Loe vrlo popularan. Marko Pavlović, kojemu i posvećujem svoj rad, prije nekoliko godina dao mi je roman ‘Mirni dani u Mixing Partu’ i rekao da bih ja od toga mogao napraviti predstavu. Ravnateljica Dubravka Vrgoč svojom je dragocjenom intuicijom prepoznala da je to komad za mene, za ZeKaeM i trenutak koji živimo. U komadu norveška obitelj srednjih godina dolazi u Garmisch-Partenkirchen u Bavarskoj na jednomjesečni ljetni odmor. Zanimljiva mi je u tom kontekstu bila jedna sociološka studija po kojoj se bračnim parovima ne preporučuju godišnji odmori dulji od 7 do 10 dana.

Zašto?

- Ljudi se više ne poznaju. Danas se radi od 9 do 19 sati, obiteljski ručak više ne postoji. Moj prijatelj Miloš Lolić, dok je režirao u Münchenu, dao je slobodan dan glumcima jer su djeca nekoliko njih imala dječje rođendane u isto vrijeme. Kako je bio rujan, on je izračunao da su sva ta djeca začeta između Božića i Nove godine jer jedino tada imaju slobodnog vremena. Loeovi junaci na odmoru shvaćaju da više ne dijele ni teme ni interese. Telemann (Zoran Čubrilo), dramaturg u nacionalnom kazalištu, zaljubljen je u kuharicu Nigellu Lawson koju je vidio samo na fotografijama. Njegova žena Nina (Katarina Bistrović-Darvaš) osjeća da i odmor i brak idu u pogrešnom pravcu.

Nigella Lawson nedavno se razvela od Charlesa Saatchija...

- Mnogi prijatelji, koji su znali da ću raditi ovu predstavu, ljetos su me obasipali paparazzo fotografijama na kojima Saatchi, britanski galerist i bogataš, u nekom restoranu drži Nigellu za vrat, nakon čega su se i rastali. U romanu naš junak sumnja da Nigella nije sretna s Charlesom. Smatra da su njeni recepti i TV emisije vapaj za pomoć. Da je ona zarobljena u Saatchijevu bogatstvu i čeka nekoga tko će je spasiti. Nedavni događaji govore da je imao pravo.

Pijan u Londonu

Jesu li muškarci u srednjim godinama opasni?

- Kažu da tada muškarac otkriva ogledalo. Više vremena provodi pred njim. A treba se oprostiti od heroja mladosti u sebi. To nije lako. Iako Loeov roman zapravo govori o potiskivanju. Suvremena civilizacija uči nas da potiskujemo. Potiskivanje često rezultira agresijom, nasiljem. A sve to mogu biti uzroci fašizma.

Komad ima i političkih konotacija?

- Na razini komičnog. Telemann provocira ženu govoreći da ga je dovela u kolijevku nacizma. Ljubaznost njihovih bavarskih domaćina (igraju ih Marica Vidušić i Milivoj Beader) ne može pomiriti s predrasudama o ratnoj prošlosti. Tragove nacizma nalazi čak i u slatkim suvenirima koje naziva ‘naci drangulijama’.

Što pisac time želi reći?

- Najveći paradoks pisac ostavlja za kraj, kada Telemann već pijan i lud pismom predlaže tajni sastanak Nigelli Lawson u Londonu. Njen nedolazak pripisuje Saatchiju koji je zlostavlja. Potom pred njihovom kućom izvikuje ‘arrest the Jew’, aludirajući na Saatchijevo židovsko podrijetlo. Ponaša se poput nacista. A sve potiče iz krize srednjih godina, nedostatka seksa, profesionalne neostvarenosti... Telemann, dakle, postaje ono čega se najviše plašio i što je osuđivao. Tu se krije i određena matrica po kojoj postajemo slikom ili objektom svog straha i nelagode. Od osjećaja ugroženosti počinjemo ugrožavati druge. Premda Telemann nije žrtva nacizma, nego seksualnih fantazija.

Novinarski postupak

Kakvih seksualnih fantazija?

- To se Telemann ni supruzi ne usudi priznati. Zanimljivo je da se o fantazijama ne govori ni unutar bračnih odnosa. One su na razini osobnog tabua. Ne sramimo se svojih seksualnih maštarija samo ako su mačističke i ako zbog njih nećemo ispasti smiješni i slabi. Danas su seksualni pokreti predmet pažnje, ali o spomenutom aspektu seksualnosti javno se ne govori.

Kojem ste od hrvatskih redatelja najsličniji u radu?

- U jednom momentu počeo sam otkrivati da dramska predstava ne mora nastati nužno iz dramskog teksta. Srž kazališta je drama koja se nekome dogodila, a tu dramu jednako nose i Hamlet i Antigona, ali i moj prijatelj koji je do grla u kreditima.

Počeo sam intervjuirati ljude. U jednom slučaju to su bili oni preko čijih je leđa u Srbiju dolazio kapitalizam. Zajednički osjećaj tih ljudi bio je da 10 godina poslije demokratskih promjena u Srbiji ljudi još uvijek nešto čekaju. Predstava se zove ‘Čekaonica’. Poslije sam radio još nekoliko predstava koje su nastajale intervjuiranjem. A onda sam otkrio da u Hrvatskoj to već rade Borut Šeparović, Bobo Jelčić, Oliver Frljić...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:00