Večeras nakon 26 godina Rade Šerbedžija posljednji put izlazi na pozornicu Malog Brijuna kao Shakespeareov stari kralj.
Upravo je tom dugom putu bio posvećen okrugli stol održan u Ljetnom kinu na Brijunima. Razgovor je moderirao Branimir Pofuk, a o počecima Teatra Ulysses, prvom ljetu na Malom Brijunu, ljudima koji su predstavu stvarali i njezinoj dugovječnosti govorili su Tatjana Aćimović, Marina Vujčić, Duško Ljuština, Boris Dežulović, Nataša Govedić, Lenka Udovički i Rade Šerbedžija.
Boris Dežulović o predstavi je govorio kroz njezinu gotovo nevjerojatnu vezu sa zvijezdama, pomrčinama i datumima.
Podsjetio je na scenu iz drugog prizora prvog čina Shakespeareova "Kralja Leara", u kojoj se govori o nedavnim pomrčinama Sunca i Mjeseca. Upravo su te replike pomogle shakespeareolozima da predstavu smjeste u 1605. godinu, kada su se u Londonu dogodile pomrčina Mjeseca 27. rujna i potpuna pomrčina Sunca 12. listopada.
Dežulović je potom napravio neobičnu vezu s 1999. godinom. U Hrvatskoj su se tada, također u razmaku od 16 dana, dogodile pomrčina Mjeseca 27. srpnja i potpuna pomrčina Sunca 11. kolovoza.
Upravo je u razdoblju nakon tih pomrčina Borislav Vujčić počeo razmišljati o tome kako vratiti Radu Šerbedžiju u Hrvatsku.
"Tražeći Itaku za Ulisesa, Rade, Boro i Lenka, vođeni Shakespeareovim i Joyceovim zvijezdama, zatekli su se u Puli i iskrcali na Malom Brijunu", rekao je Dežulović.
A onda se, kako je rekao, astrološki krug zatvara 2026. godine s djelomičnom pomrčinom Sunca 12. kolovoza, nakon koje 28. kolovoza slijedi djelomična pomrčina Mjeseca. Posljednja izvedba "Kralja Leara" na Brijunima, podsjetio je, predviđena je upravo za 13. kolovoza, dan nakon pomrčine Sunca, 16 dana od Radinog 80. rođendana.
"Rade više ne igra Kralja Leara, on jest Kralj Lear. Znam, zvuči otrcano, ali ako ne vjerujete, provjerite mu u osobnoj karti".
Nije to bilo slučajno
Tatjana Aćimović, prva producentica prve sezone Ulyssesa 2001. godine, podsjetila je da njezina veza s Brijunima i Istrom zapravo seže nekoliko godina ranije. Na Malom Brijunu prvi je put bila 1998., u vrijeme priprema za film Dejana Aćimovića "Je li jasno, prijatelju?", koji je sniman u Istri 1999. godine. Upravo je tada upoznala ljude i prostore koji će nekoliko godina poslije postati temeljem jedne posve drukčije umjetničke priče.
Rade Šerbedžija, Lenka Udovički i Borislav Vujčić počeli su o kazalištu na Brijunima ozbiljno razgovarati tijekom 2000. godine.
"Kralj Lear" nije se, kako je podsjetila Aćimović, na Brijunima pojavio slučajno. Rade i Lenka već su vrlo rano vidjeli mogućnost da se Shakespeareov svijet spoji s jedinstvenim prostorom Malog Brijuna.
A onda se dogodilo nešto što je Aćimović nazvala gotovo neobjašnjivom energijom.
"Da bi nešto bilo genijalno, da bi bilo sjajno, da bi postavilo neke temelje nečega što je Ulysses danas, mora se dogoditi jedna energija spoja među ljudima, neki anđeo vam naprosto sleti tu", rekla je.
Upravo se taj "anđeo" pokazao ključnim za razumijevanje prvog ljeta.
Marina Vujčić, koja je u projekt ušla kao jezična savjetnica i urednica kazališne knjižice, prisjetila se 2001. kao "najljepšeg ljeta u životu". Na Malom Brijunu tada praktički nije bilo ničega. Nije bilo infrastrukture kakvu danas podrazumijeva veliki kazališni projekt, nije bilo iskustva u organizaciji kazališta na otoku, a komunikacija se odvijala jednom telefonskom linijom i dial-up internetom. Svi su, međutim, radili sve.
Vujčić je opisala mali ured u prizemlju u kojem je istodobno radilo nekoliko ljudi. Jedna je osoba pisala tekstove, druga organizirala produkciju, treća rješavala smještaj, četvrta slala dopise, ali granice među poslovima brzo su nestale.
"Nikome ništa nije bilo teško, nikad nitko nije rekao: ‘To nije moj posao‘", prisjetila se Vujčić.
Upravo je ta atmosfera zajedništva, gotovo komunalnog života, prema njezinu sjećanju, bila jedan od razloga zbog kojih je prvo ljeto dobilo gotovo mitsku dimenziju.
Svi su zajedno doručkovali, ručali i večerali za jednim improviziranim stolom. Kuhali su, prali suđe, organizirali probe, rješavali probleme. Djeca su bila dio tog svijeta jednako kao i odrasli.
Prva premijerna večer ostala je Marini Vujčić u sjećanju kao trenutak potpunog nevjerovanja. Kada se publika iskrcala na Mali Brijun, a djevojke iz Putokaza zapjevale, ljudi koji su mjesecima stvarali predstavu u gotovo nemogućim uvjetima počeli su plakati.
Jedna od ključnih figura u razvoju Ulyssesa je, dakako, i Duško Ljuština. Tatjana Aćimović prisjetila se da je već nakon prvih izvedbi shvatila koliko je "Kralj Lear" velik i važan projekt te da je u jednom od svojih ranih prijedloga za budući razvoj Ulyssesa upravo Ljuštinu vidjela kao osobu koja bi mogla preuzeti važnu produkcijsku ulogu.
Ljuština je na Brijune došao s velikim produkcijskim iskustvom, ali i s razumijevanjem da se kazalište ne sastoji samo od novca, logistike i organizacije.
"Kad dođu njemu i obrate se s nekim problemom, on će, ako nema u tom trenutku, naći rješenje", rekla je Aćimović.
Sam Ljuština rekao je da je u 26 godina nastao mnogo veći kazališni projekt nego što su njegovi stvaratelji u početku bili svjesni. Ulysses je, prema njegovim riječima, prerastao lokalne i nacionalne okvire i postao respektabilan europski i svjetski kazališni projekt.
Tako su zvijezde rekle
Teatrologinja Nataša Govedić, autorica knjige "Learovanje", naglasila je ono što predstavu čini posebno rijetkim kazališnim fenomenom: ona nikada nije bila dovršena.
"Kralj Lear" se svake godine ponovno gradi.
Glumci se mijenjaju, mijenjaju se odnosi među njima, mijenja se energija predstave, a ipak postoji čvrsta režijska struktura Lenke Udovički koja sve te promjene može primiti.
Govedić je upravo u tome vidjela jednu od najvećih vrijednosti predstave. Ona nije potrošna roba napravljena da bi imala premijeru, nekoliko repriza i nestala. Ona je proces.
Posebno je istaknula i političku dimenziju predstave. U njezinu čitanju "Kralj Lear" na Brijunima tijekom svih tih godina govori protiv podjela – obiteljskih, društvenih, političkih i svih drugih.
Upravo je ta poruka, smatra Govedić, jedan od razloga njegove dugovječnosti.
Za Lenku Udovički prostor nije bio samo scenografija.
"Dramaturg ove predstave je tvrđava Minor, odnosno otok Mali Brijun", rekla je.
Kada je prvi put došla na otok, tvrđava je odredila način na koji će se predstava razvijati. Hodnici, dvorišta, stepenice isklesane u živoj stijeni, amfiteatar i različite razine prostora postali su sastavni dio dramaturgije.
Publika ne gleda samo predstavu – ona se kroz prostor kreće zajedno s njom.
Lear se spušta u svoje dubine, a publika ga prati.
Zbog toga je predstavu bilo teško prenijeti na druga mjesta. Ipak, "Kralj Lear" je tijekom godina gostovao na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu i u Dubrovniku. Svako je novo mjesto zahtijevalo prilagodbu, ali se osnovna struktura predstave pokazala dovoljno snažnom da preživi promjenu prostora.
Ipak, Minor je ostao njezin pravi dom.
Rade Šerbedžija prvi je put zaigrao Leara 2001. godine, a ove godine, u svojoj 80. godini, igra ga posljednji put.
Sam je rekao da osjeća kako ga je Shakespeare vukao sve do osamdesete.
"Osjećam da ga tek sad dobro igram", rekao je.
No kraj nije samo stvar godina. Tu je i fizička zahtjevnost uloge. Šerbedžija je govorio o sceni u kojoj baca težak stol i o strahu da će se ozlijediti. No još važnije od toga bilo je njegovo priznanje da će mu najdublje nedostajati ono što je nazvao "božanskim nadahnućem".
Riječ je o rijetkom trenutku kada glumac, kako je rekao, na pozornici dosegne nešto što nadilazi njegovu svjesnu kontrolu.
Takvo je nadahnuće, smatra, moguće dosegnuti uz Shakespeareove stihove, Lenkino redateljsko vodstvo i predstavu koja je tijekom četvrt stoljeća postala mnogo više od obične kazališne produkcije.
U završnom dijelu razgovora Šerbedžija se prisjetio i svog prvog nastupa u Hrvatskoj nakon deset godina izbivanja. U svibnju 2001. nastupio je u Rijeci. Prisjetio se susreta s Danijelom Dragojevićem, koji ga je, nakon dugih godina, ugledao na ulici u Zagrebu i potrčao mu u zagrljaj.
"Rade! Pa gdje ste vi, čovječe?"
Taj susret možda najbolje objašnjava ono što je "Kralj Lear" značio Šerbedžiji.
Bio je to povratak jeziku, zemlji, prijateljima i kazalištu. Bio je to povratak u Hrvatsku, ali i stvaranje novog kazališnog doma.
Lenka Udovički rekla je da je upravo to jedan od velikih paradoksa predstave: Šerbedžija je igrajući dramu o raspadu obitelji i zajednice ponovno okupio vlastitu "izgubljenu familiju", vratio se materinskom jeziku, povezao ljude i umjetnike iz različitih zemalja i igrao zajedno sa svojom djecom i djecom svojih prijatelja.
Premda se govori o posljednjem Learu, razgovor na Brijunima nije imao atmosferu konačnog kraja.
Nataša Govedić upravo je odbila ideju da se kontinuitet predstave može svesti na njezino trenutno ukidanje. Predstava može završiti u jednom obliku, ali njezini ljudi, ideje, iskustvo i umjetnički jezik nastavljaju živjeti.
Lenka Udovički priznala je da joj je teško i zamisliti posljednju izvedbu. Kada je pokušala razmišljati o tome što bi trebalo napraviti za zadnju večer, rasplakala se i odustala od razmišljanja.
Šerbedžija je, pak, ostavio mogućnost da će se nešto dogoditi i nakon ove sezone, ali se zasad drži odluke da više neće igrati Leara.
"Tako su zvijezde rekle", rekao je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....