Rade Šerbedžija: 'Kako sam stvarao Ulysses'

Kada sam prije 13 godina hodao po zidinama i dvorištima čarobne vojne utvrde Minor na Malome Brijunu, sav uzdrhtao ponavljao sam u sebi stihove Shakespeareova Hamleta, koga sam nekada davno, početkom 70-ih igrao na zidinama dubrovačkog Lovrijenca. Ova savršena austro-ugarska vojna utvrda, sagrađena 1895., stajala je ovdje kao sigurna obrana pulskoga zaljeva. Njezina zadivljujuća arhitektura i vojna tehnika bila je najveće tehničko dostignuće toga vremena…

Godine su prolazile i mijenjali se gospodari ovih čarobnih Brijunskih otoka, a tvrđava Minor, kao uspavana Trnoružica, sva obrasla u korov, skrivala je svoju nestvarnu ljepotu od očiju javnosti i čekala dane da je netko probudi iz njenoga sna… Probudio ju je teatar svevremenskim stihovima Shakespearea, Moličrea, Eshila, Becketta, Krleže….

Tko su bili naši gosti

U ovih 13 godina odigrale su se mnoge lijepe i zanosne predstave i prošli su ovim hodnicima i kulama blistavi kazališni umjetnici… Jedna od najveličanstvenijih svjetskih glumica Vanessa Redgrave postala je znak Ulysses teatra i želje da ovdje izgradimo jedan značajan internacionalni centar svjetskog teatra i raznih drugih događanja iz područja kulture i znanosti...

Igrali su u našem teatru i Lee Redgrave, Amanda Plamer, Jelisaveta Sablić, Mira Furlan, Dubravka Miletić, Ivica Vidović. Igrali su i još igraju Ratko Polić, Boris Cavazza, Samuel Finzi, Nebojša Glogovac, Ozren Grabarić, Pero Kvrgić, Zijah Sokolović, Miodrag Krivokapić, Josip Pejaković, Senad Bašić, Mladen Vasary, Aleksandar Cvjetković, Svetozar Cvetković, Nikola Ristanovski, Boris Isaković, Bane Zaremski, Nenad Cvetko i mnogi drugi domaći i strani glumci...

Igraju u našem teatru najzanimljiviji mladi hrvatski umjetnici, od Katarine Bistrović-Darvaš do Jadranke Đokić, od Mislava Čavajde do Filipa Kržana.

Režirali su najzanimljiviji kazališni redatelji iz regije: Tomaž Pandur, Paolo Magelli, Aca Popovski i Lenka Udovički, koja je zajedno sa mnom i Borislavom Vujčićem umjetnički kreator i inicijator kazališta Ulysses. U ovih 13 godina uspjeli smo dobiti svoju publiku, koja svake godine dolazi na naše predstave i koja je postala naš najveći i najznačajniji partner. Naše predstave su posjećene i naša publika je prepoznala našu estetiku. Svojim smo predstavama donijeli jednu posebnu živost istarskoj zemlji, a mali ribarski gradic Fažana, zahvaljujući našim predstavama, postaje iz godine u godinu sve posjećeniji i turistički zanimljiviji....

Htjeli smo ‘Henrika V.’

Ovu sezonu otvorili smo koncertom Zagrebačke filharmonije. Htjeli smo dovesti suitu “Henrik V.” Williama Waltona pod dirigentskim vodstvom slavnoga britanskog maestra Sir Nevillea Marrinera, kojeg je inače teatar Ulysses izveo sa Zagrebačkom filharmonijom u ožujku ove godine u dvorani Lisinski u režiji Lenke Udovički, koreografiji Staše Zurovca, video i svjetlosnoj instalaciji Denia Šesnića i u mojoj interpretaciji monologa Henrika V., no zbog nekih tehničkih problema nismo u tome uspjeli. Nadamo se da ćemo to učiniti sljedećega ljeta.

Odrastanje s Learom

Ovoga puta uživali smo u vrhunskoj svirci zagrebačkih filharmoničara i u interpretacijama južnoameričkih pjesama koje su izvodili Ricardo Luque i Olvido Ruiz Castellanos. Dirigent je bio maestro Alan Bjelinski.

“Kralja Leara” na Malom Brijunu igramo ponovno 10., 11., 12. i 13. srpnja. I opet sam uzbuđen, što ću igrati tu veličanstvenu ulogu. U ovih 13 godina, iako po mnogo čemu iskusan i zreo glumac, uvijek sam iznova otkrivao neke nove tajne u kreiranju toga jedinstvenog dramskog karaktera. Eto, čini mi se da drugo ništa i ne želim više igrati u teatru osim te uloge.

Ponekad osjećam da sam se uspio približiti onoj tananoj opni koja dijeli glumca od uloge koju igra i kreira. Taj osjećaj mi otvaraju emocije koje postaju sto posto istinite i prave i svaka mi predstava odnosi dio vlastitog života koji u ta tri i pol sata dajem potpuno u ruke velikoj iluziji besmrtnog teatra. I to je neki apsurd teatra koji ja živim. Glumac sam još samo ta četiri dana u godini kada igram Kralja Leara. Sve ostalo je uglavnom predstavljanje i film....

U našem “Kralju Learu” ima još jedna interesantna stvar... Djeca koja su bila dječaci i djevojčice odrasli su mladi ljudi. Tako, moja kći Nina, koja ima 21 godinu, igra sada Cordeliju, Lucija, koja je igrala Cordeliju, sada igra stariju kćer Regan. Dejan Aćimović je ostario za Edmunda i sada tu fantastičnu ulogu igra mladi Frane Mašković. Vojvoda Cornwall je Filip Detelić. I mnogo je drugih mladih glumaca u Learu. Jedino je Ksenija Marinković izgleda nezamjenjiva... ona pobjeđuje vrijeme i godine....

Ovoga ljeta igrat ćemo ponovno naše prošlogodišnje premijere “Odiseja” Gorana Stefanovskog i “Pokojnika” Branislava Nušića...

O Staljinu i Titu

Igrat ćemo i jednu od najuzbudljivijih predstava teatra Ulyssess “Cabaret Brecht - zadrživi uspon Artura Uija”, u kojoj mladi zagrebački glumci, predvođeni sjajnim Ozrenom Grabarićem, emitiraju nevjerojatnu energiju koja plijeni svojom preciznošću i posebnom teatarskom inteligencijom....

I naravno, s posebnim uzbuđenjem očekujemo našu novu premijeru “Shakespeare u Kremlju” koju je napisao veliki hrvatski dramski pisac Ivo Štivičić... To je koprodukcija između Ulysses teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada. To je priča o Rusiji... I priča o nama. Priča o Staljinu, ali i o Titu. Priča koja ostavlja gorak okus u ustima. Koja nas se tiče. Koja je dio naše prošlosti i neizvjesne budućnosti...