#METOO AFERA

PROSLAVLJENI REDATELJ U VELIKOM SKANDALU Čak 20 plesačica ga optužilo za ponižavanje, seksualno uznemiravanje i mobing, hrvatski umjetnici u šoku

 REUTERS
Plesačice koje su potpisale pismo tumače kako je ponižavanje bio njihov svakodnevni kruh te da su se na kraju proba osjećale poput pretučenih pasa

Dvadeset plesačica, umjetnice koje su surađivale s Janom Fabreom ovih su dana potpisale pismo objavljeno u flamanskom art magazinu “Rekto:Verso” u kojem Fabrea optužuju za seksualno uznemiravanje i općenito mobing i ponižavanje.

Fabre, globalno afirmiran flamanski umjetnik, često kontroverzan, plesače je običavao nazivati “ratnicima ljepote”, zbog fizičkog izazova kojim njihov posao obiluje. No, plesačice u pismu rad s njim opisuju kao toksičnu sredinu u kojoj je “ponižavanje bio naš svakodnevni kruh”.

“Zove nas ratnicama ljepote, ali mi se na kraju osjećamo kao pretučeni psi.”

Spominju scene i konkretne slučajeve, navodeći i polutajna fotografiranja u umjetnicama neugodnim situacijama za koje bi izdvojio pojedine plesačice nudeći im novac i ohrabrujući ih na upotrebu droga ne bi li se opustile. “Nakon fotografiranja, za kojeg sam odbila taj njegov pristup radu, osjećala sam se užasno”, citirana je u pismu izjava jedne od plesačica.

One koje su odbile na taj način surađivati ubrzo bi bile manje angažirane, a Fabre bi ih ponižavao i podvrgavao raznim metodama manipulacije, kažu. Za proba je prema ženama imao neugodne, otvoreno seksističke komentare. Pismo je imenom i prezimenom potpisalo osmoro umjetnika, ostalih dvanaest odlučilo se za sada ostati anonimnima.

Osjetljiv teren

Na taj su se korak odlučili jer pokušaji da razgovaraju s Fabreom i njegovom umjetničkom skupinom Troubleyn nikada nisu doveli do ikakva poboljšanja.

Povrijedio ih je, navode, i televizijski intervju u kojem Fabre tvrdi da u svojoj četrdeset godina dugoj karijeri nikada nije vidio nikakve probleme vezane uz seksualno uznemiravanje.

U pismu stoji da je najmanje šestoro zaposlenika trupe dalo otkaz u dvije godine upravo zbog seksualnog uznemiravanja. Fabre i Troubleyn odbacili su sve navode, na portalu magazina “Rekto:Verso” stoji da žale zbog napada kojima su izloženi u medijima, nazivaju ih nepoštenom javnom osudom. “Za vrijeme umjetničkog procesa ponekad se nađemo na osjetljivom terenu: ono što možete napraviti s jednim glumcem ili plesačem s drugim nije moguće.”, navode.

Kolektivni odgovor potaknuo je intervju koji je objavljen na VRT televiziji koncem lipnja 2018. U njemu Fabre iznosi svoja razmišljanja i zabrinutost rezultatima istraživanja za koje je optužen flamanski ministar kulture Sven Gatz.

Komentirajući navode da jedna od četiri žene u sektoru kulture prošle godine bila izložena seksualnom uznemiravanju on je u nevjerici, djelujući iznenađeno reagirao na te brojke. Kazao je da podupire akcije i mjere koje su poduzete, ali i dodao da “postoji nešto opasno u ovome. Jer, odnosi između redatelja/koreografa i glumaca/plesača … to će ih zapravo uništiti, nevjerojatno im naštetiti.” Ne bi li ilustrirao ovu izjavu dao je primjer predstave koju je nedavno napravio, Belgium Rules, koja je, kaže, homage Rubensu, Félicienu Ropsu, Paulu Delvauxu, Renéu Magritteu.

“Odjednom sam morao mladim glumicama i plesačicama objašnjavati da ovi umjetnici nisu bili seksisti!” Potom je spomenuo situaciju kad se preko mikrofona derao na jednu od umjetnica na pozornici, govoreći joj da mora vježbati jer je “ponovo postala predebela”. Kasnije mu je asistent kazao da takvi komentari mogu biti ponižavajući i uvredljivi, no Fabre tvrdi da su njegovi komentari “uvijek pošteni”, ali da su ljudi danas postali osjetljiviji, da takve stvari nekad nisu bile problem.

Bolne igre

Ljudima izvan kazališta, pišu umjetnici, ovakvi komentari mogu zvučati trivijalno, mogu ih vidjeti i kao dio umjetničke slobode, ali neki od nas su bili prisutni za scene koju opisuje Fabre. Pitanje seksizma upućeno je Fabreu i odnosi se na kazališnu kritiku u magazinu Etcetera, a situacija s komentarima o glumičinoj težini je popraćena dugim i bolnim igrama ponižavanja za kojih se plesačica rasplakala.

Plesači ističu da to nije izolirani incident i da ih to ne iznenađuje. “To je samo jedan primjer od mnogih zbunjujućih psiholoških igrica s kojima se možete sresti radeći s Fabreom. Ponižavanje je svakodnevni kruh u i oko prostora za probe u Troubleyn. Ženska su tijela osobito meta bolna i otvorena seksizma – bez obzira na njihovu stvarnu fizičku kondiciju. Jedan dan umjetnika stavi na pijedestal, drugi dan sistematski ga ponižava, izabere jednu osobu i stvara tenzije unutar grupe. Njegova su raspoloženja nepredvidljiva, a on je redatelj i odgovoran, pa stoga njegovo ponašnje stvara napetu atmosferu u kojoj se svakog obrabruje da na dnevnoj bazi zadovoljava i usrećuje redatelja.

“Ja u radu s Fabreom imam samo najbolja iskustva”, kaže Frano Mašković koji je s redateljem u ZKM-u surađivao na monodrami “Car neuspjeha” te u predstavi “Rekvijem za metamarfozu” postavljenoj u Antwerpenu. “Ovo pismo je djelomično anonimno, djelomično potpisano, mogu ga komentirati samo oni koji su ga potpisali. Generalno govoreći, bilo kakav buling, seksizam i mizoginija su mi i u Hrvatskoj u svijetu ljudskih odnosa i odnosa na sceni neprihvatljivi i uvijek bih stao u zaštitu kolegica i kolega.”

Intendantica HNK Dubravka Vrgoč za čijeg je ravnateljskog mandata u ZKM-u Fabre postavio “Cara neuspjeha”, a više je puta sa svojim projektima gostovao i na Festivalu svjetskog kazališta, kratko je rekla:

“Šokirana sam, upravo sam čula za to, nisam još pročitala pismo pa mi je teško komentirati, a i davno sam s njim surađivala”.

Veliki showman

Tihomir Milovac komentira: “S Fabreom sam imao dobru suradnju, nikakvih poteškoća s njim nije bilo, imao je odlične asistente, s njima sam više radio negoli s njim. Premda je on uvijek bio na dohvat ruke i dobronamjeran. Mi smo se družili i kroz druge događaje, ja sam bio i kod njega na izložbi u Parizu, kad je radio u Louvreu i u Veneciji, gdje je imao veliki nastup. On je veliki showman, teatar mu je sredstvo da izrazi sve svoje sposobnosti. Uvijek bi oko sebe okupio stotine ljudi. Ta njegova otvorenja i performansi uvijek su bili socijalni događaj.

Moj osobni dojam je da on doista voli žene, ne seksistički, već uživa raditi sa ženama, uglavnom plesačice nose njegove predstave.

Premda, ovo što se iznosi u pismu, ako je tako, onda jest problematično. Danas više nisu ta vremena, ja sam se ovdje naslušao, radeći predstave, baš svega i svačega, od raznih redatelja i raznih kreativaca unutar kazališta…

Dobro je da je došlo vrijeme kad se doista pazi na norme, na to da se ljudsko dostojanstvo ne povrijedi, to je u redu. Toga nije bilo do prije petnaest, dvadeset godina. Ljudi moraju shvatiti da to nisu vremena u kojima je njima dopušteno da svoju umjetničku kreativnost nezadrživo plasiraju u radu s živim ljudima. Jer, kada radite kip ili sliku vi možete potrgati tu sliku, ali ne možete razbiti čovjeku nos. Kazališni ili umjetnički čin mora zadržati neku dozu dostojanstva.

Kad Fabre govori da su njegovi plesači ‘ratnici ljepote’ on je zbilja tako i radio s njima., Uvijek je tražio od njegovih aktera da do kraja vjeruju u ono što rade, to se može jedino ako doista vjerujete u te ljude i ako ti ljudi doista vjeruju vama. No, možda se dogodila neka ozbiljna promjena kod njega kao osobe.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 08:24