Konji ubijaju, zar ne?

Pritisak koji osjeća pojedinac u američkom društvu nedokučiv je u našem kontekstu. Tako i u crnogorskom

Konji ubijaju, zar ne?

 Dusko Miljanic, Kazalište Ulysses/
O raskošnoj ansambl predstavi Maje Pelević s kojom su gostovali Podgoričani kod Kazališta Ulysses, otvarajući Festival RUTA Grupa Triglav

Raskošna ansambl predstava s kojom su gostovali Podgoričani kod Kazališta Ulysses, otvarajući Festival RUTA Grupa Triglav, zove se "Konji ubijaju, zar ne?", a posrijedi je travestija iz pera Maje Pelević. Travestira, ne baš uspjelo, glasovit roman "I konje ubijaju, zar ne?" američkog pisca Horacea Mccoya, objavljen godine 1935., u doba neposredno nakon velike ekonomske krize. U romanu, po kojem je Sidney Pollack godine 1969. snimio slavan istoimeni film, natječe se 140 plesnih parova, u svojevrsnom dalekom pretku današnjih televizijskih reality showova na ispadanje, a priča je potresna jer se prije svega koncentrira na jedan par, Roberta i Gloriju, nezaposlene mlade ljude, koji nakon tjedana iscrpljujućeg maratona shvate, a već nadomak pobjedi, da im ta pobjeda zapravo neće donijeti nikakav novac jer organizatorima moraju nadoknaditi razne troškove. Na koncu, Glorija osjeti da joj je taj maraton bio posljednja prilika u životu za ikakav uspjeh te nagovori Roberta da je ustrijeli, a on se prisjeti kako je njegov djed ustrijelio konja slomljene noge i doista povuče obarač.

Ljepota i tuga originala jest, među ostalim, u tom što daje kontrast između mase i pojedinca, spektakla i lirike, a emanira eto, i gorko kritizira, jedno golemo i dinamično, otvoreno i surovo društvo, kakvo je američko bilo i tada i danas jest. U Pollackovu filmu protagoniste, Roberta i Gloriju, igraju Jane Fonda i Michael Sarrazin. Našoj publici adaptacija za kazalište nije nepoznata posve. Predstavu je producirao zagrebački HNK godine 2008., u režiji Ivice Boban, a ta me je radnja pak ostavila hladnim. Ova nije, premda ni ona nije uspjela svladati kontekst originala i prenijeti ga u naš. Naime, zašto se, pobogu, ta mlada žena odjednom našla pred smrću? Pritisak koji osjeća pojedinac u američkom društvu nedokučiv je u našem kontekstu. Tako i u crnogorskom. No, opet, ovdje je bilo kakav kontekst spram izvornika i iz izvornika potpuno zanemaren, a nije stvoren nov, osim na razini dosjetke.

Pelevićeva je od svega uzela jedino ideju plesnog maratona i pištolj, koji je ovdje postao inflatorni instrument u rukama Konferansjea, mafijaškog voditelja cijele priredbe, a koja traje dva i po sata i bila bi doista preduga upravo gotovo svakome, e da se uz nju ne služi piće i zakuska. O čemu ćemo poslije.

Redatelj Kokan Mladenović također nije poduzeo ništa osobito, nego li je jednostavno još dodatno naglasio vickastu prirodu ove travestije, a pogriješio je utoliko što eto ne nudi niti protagoniste niti radnju zanimljivu da se prati, nego je cijeli rad sastavljen od niza skečeva i dosjetki na račun crnogorskog mentaliteta i društva, a svi ti plesni parovi tek su karikature dramskih likova.

E sad, svi su ti temeljni nedostaci prekriveni živom glazbom, uštimanim orkestrom, plastičnom glumom, odličnim kostimima, odličnim scenskim pokretom, lijepom ironijom. Te karikature od likova katkad su podloga za izvanrednu pojedinačnu glumu.

Ukratko, ovdje se pet plesnih parova vrti posred amfiteatra Ljetnog kina na Velikom Brijunu, vrlo uvjerljivo i vrlo ponavljajuće. Ništa se s njima naime ne događa, osim što pričaju i izvode šale na račun crnogorskog mentaliteta raznim provokacijama banalnim. Najbanalniji je Oficir, kojega međutim maestralno igra Željko Radunović, čovjek u lijepim šezdesetima a snage i energije momačke, još usto izvanredno pjeva. Bijaše njegova pojava nekako jedino onako felinijevska u cijelom zbivanju. Oduševio me i Omar Bajramspahić kao On (eto ti dramaturgije u kojoj su likovi kršteni s "Ona" i "On"). Znači taj njegov "On" je korpulentan mladić koji mora svladati kretnje njemu preteške. Prekrasna energija, meke kretnje, podsjeća me na mladog Taška Načića, upravo kao dvojica sličnih mladih glumaca u Hrvatskoj: takve je energije i građe i Nino Pavleković te Domagoj Ivanković. Odličan je i Dušan Kovačević kao Konferansje, jezovit, blago ljigav, umilan, no i on opterećen predugim bivanjem na sceni, a previše i iz pištolja puca. Još bih naglasio lijepu igru Marije Đurić kao One, a još igraju, i svi odlično plešu, Vanja Jovićević kao Ljepotica, Goran Slavić kao Mornar, Jelena Simić kao Trudnica, Dejan Đonović kao Muž, Ivona Čović Jaćimović kao Majka, Vukan Pejnović kao Sin, i Katarina Krek kao Domaćica. Scenski pokret i koreografiju kredibilno jest eto iznio Miloš Isailović.

Pohvale kostimima Line Leković, dobro pristaju fizikusu glumca i ulogama, raznoliki su i bojama ugođeni, a osobita pohvala cipelama. Predstava je ipak plesna i lijepo je vidjeti da je obuća pravljena po mjeri. Scena Andreja Rondovića jest funkcionalna, a redatelju pak priznanje za videoprizore, koji glumci daju uživo presvlačeći se u kamionu pokraj bine.

Kad je posrijedi spomenuto pilo i jelo, sjedio sam tik do Nenada Stazića, potpredsjednika Sabora, bivšega, a kraj kojega, slava političarima, makar i bivšim, malo tko ima šanse da se namiri. Popio je cijelu "megabombicu" skupe žestice, otišla je i butelja crnog, pojeo je gotovo sav pršut i devedeset posto sira. Nas ostalo troje za stolom (dijete, žena, muškarac) zadovoljilo bi se vodom, e da mu ja nisam odlučio preoteti makar buteljku finog bijelog vina, jer i nju je načeo…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:51