PREMIJERA 'ELEMENTARNIH ČESTICA' Predstava koja je označila početak nove ere na Igrama

Na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac preksinoć su se susrele dvije, uglavnom nespojive, dimenzije. Kada puške govore, muze šute i obratno. Međutim, kao što je notorno poznato, zbog procjene sigurnosnoga rizika dramska premijera na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, “Elementarne čestice”, prema romanu Michela Houellebecqa te u režiji Ivice Buljana, odigrana je pod visokom, ali apsolutno diskretnom, zaštitom različitih redova snaga sigurnosti. Dalo je to dodatnu notu u ambijentalnost Lovrijenca, neobičnu, ali zanimljivu. Unatoč ozbiljnoj zaštiti, na nekim licima u publici jest se vidjela nelagoda, možda i strah. Mada je teško bilo procijeniti jesu li lica bila zatečena zbog bojazni od incidenata ili zbog izvrsnosti same predstave. Jer “Elementarne čestice” jedna su od najboljih, a po nekima i najbolja predstava koju je dosad režirao Ivica Buljan.

Bruno i Michel

“Elementarne čestice” su odličnošću modernog izričaja te dubinom ideje francuskog pisca koju prenose publici označile početak novog vremena u dramskom programu Ljetnih igara. Jest da su svojom potpunom golotinjom slovenski glumac Marko Mandić, koji je još masturbirao na sceni te gol trčao preko publike, zatim Stipe Kostanić, Karlo Mrkša te Mada Peršić iznenadili publiku koja je bez većeg poznavanja modernog teatara ili je po prirodi stidljiva, a možda i ćudoredna, ali nakon predstave jedno je posve evidentno: Houellebecq u “Elementarnim česticama” nije nikakav antiislamist već, naprotiv, pisac koji nemilosrdno ismijava, a izgleda i mrzi, gotovo sve što su Zapad, kršćanstvo i kapitalizam doprinijeli ljudskom rodu nakon Drugog svjetskog rata.

Okosnicu radnje romana, koji je redatelj Buljan opušteno interpretirao u maniri mješavine muzičkog i društveno angažiranog teatra, kao i erotskog performansa koji je i u interakciji s publikom, čine promašeni životi braće po majci. Jedan je Bruno, profesor književnosti i brutalno aktivan seksualni konzument u tumačenju slovenskog nacionalnog prvaka Marka Mandića, a drugi Michel, introvertirani aseksualni znanstvenik u tumačenju Stipe Kostanića.

Scena tantričkog seksa

Ono što ih povezuje jest duboka nesreća nastala zbog nepronalaska romantične ljubavi. Korijen životne tragedije Michela i Bruna - Buljan Houellebecqa i režira kao tragediju 20. stoljeća, no za razliku od antičkih, s cinično sretnim završetkom - jest u životnim opredjeljenjima njihove majke Janine .

Janine je rođena 1928., a krajem pedesetih funkcionira kao preteča Djece cvijeća, liberalno se odnosi prema mijenjaju partnera i konzumira psihodelične droge. Prateći živote braće, Buljanova predstava konzervativno kritizira mnoge “blagodati” koje je donijelo stoljeće promjena: slobodni seks, feminizam, abortus, antibebi pilulu, neumjereni inport različitih vrsta orijentalnih čuda na duhovno posrnuli Zapad, eutanaziju, farmaciju, rock i Elvisa Presleyja, pa i psovanje na Balkanu, ali svakako ne i progres kvantne fizike i genetike. Pritom je ansambl predstave iz piščevih tirada o moralnoj propasti Zapada genijalno uspio izvući duhovitu dimenziju, tako da se na mnogim mjestima publika od srca smijala. Hit je ponajviše scena gdje Jelena Miholjević, kao duhovni guru tumači tehnike opuštanja i tantrički seks.

Da se nakratko još jednom ilustrativno vratimo na Houellebecqa i muslimane: kroz priču o Christianne ( Senka Bulić), ženu koju je jedinu volio raspojasani Bruno, predstava eksplicira da su nemarne francuske majke za vlastiti loš odgoj neopravdano krivile djecu iz zemalja Magreba.

Houellebecqovi junaci, pritisnuti nehumanim kapitalizmom, osuđeni su na psihijatrijsko liječenje ili samoubojstvo. No prije no što nestane s ovog svijeta, znastvenik Michel, uz pomoć genetskog kloniranja, stvorit će nadrasu koja polako zamjenjuje ljude kakvi smo mi, a njezine glavne karakteristike jesu istovrsnost svakog pojedinca u odnosu na Stvoritelja, nedostatak svake narcisoidnosti, mržnje i gnjeva te konstanta emocionalne sreće. Cinično-sretan kraj za ljudsku vrstu, pa će tako i Mada Peršić, u ulozi baš tog Houellebecqovog nadčovjeka kao zadnju liniju reći: “Ovo je predstava posvećena čovjeku”.

Mora se reći da su svi školovani glumci bili odreda odlični, ovdje još nismo spomenuli Hanu Selimović, unuku Meše Selimovića, koja se pojavljuje kao životna ljubav Michelova, komentatora radnje Marka Cindrića kao i mlade glumce Karla Mrkšu i Paška Vukasovića.

Poput hit šansone

No solidni su i glumci amateri, Prlja iz Leta 3 i Miki Solus. Oni zajedno s profesionalnim glumcima izvode nekoliko brojeva, među ostalim poeziju Michela Houellebecqa koju je sjajno uglazbio Mitja Smrekar. Toliko dobro, da se kod jednog broja stječe dojam da je riječ o nekoj u nas manje poznatoj francuskoj hit šansoni. Kostime je primjereno odredila Ana Savić Gecan, a pješčanu scenografiju Aleksandar Denić.

Veliki elan koji na pozornici drži glumački tim, vrlo je dojmljiv. Razočarani mogu biti jedino oni koji su na Lovrijencu očekivali vojno-policijsku paradu. Da je tako bilo, imali bismo na Lovrijencu dvije predstave odjednom. Međutim, možda bi ministar policije napravio i neku uštedu da je “Elementarne” i pobjedu u borbi za slobodu govora i umjetničkog razmišljanja povezao sa svečanim obilježavanjem pobjede u Domovinskom ratu. Ministra policije nije bilo na predstavi, od ministara bio je jedino Berislav Šipuš, koji nam je povjerio da ga je duboko dojmila ideja Houellebecqova romana.