Dramsko kazalište Gavella 18. će veljače premijerno izvesti predstavu "Don Juan se vraća iz rata", prema drami Ödöna von Horvátha čiju režiju potpisuje megauspješni i na Zlatnom Studiju više puta nagrađivani kazališni tim - redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić koja je ovdje i prevoditeljica drame te autorica adaptacije. U naslovnoj ulozi pojavit će se Enes Vejzović, a u ostalima Nataša Janjić Medančić, Lana Meniga, Lara Nekić, Tena Nemet Brankov, Barbara Nola, Mada Peršić i Ivana Roščić. Autorski tandem u glazbi ponovo surađuje s Ivankom Mazurkijević i Damirom Martinovićem Mrlom.
Horváthova drama iz 1936. prati posljednje dane u životu legendarnog ženskara, serijskog švalera, po njegovu povratku u Berlin uoči njemačke kapitulacije u jesen 1918. Poslan je natrag iz rovova na hitno liječenje. Don Juan se u njemačku vojsku bio prijavio nakon što se nije pojavio na svom vjenčanju.
Po dolasku u Berlin, međutim, Don Juan opet goni žene, ali shvaća i da mu seksualna snaga nije kao prije. Kako komad odmiče, Don Juan počinje se kajati. Za Studio o svemu govori dramaturginja Željka Udovičić, koja je u životu potpisala oko 150 predstava koje su igrale na tri kontinenta.
Jesu li raspad carstava i tema emotivnog zlostavljača žena tema vaše predstave? Odnosno, koji je naglasak?
- Nekoliko je odlučujućih razloga zašto smo odabrali upravo mit o Don Juanu za ovu predstavu. Jedan je teatarsko istraživanje kako se jedna tema, tema Don Juana, s vremenom razvija, kako i na koji način stari te kako glumice i glumac funkcioniraju u arhetipu koji starenjem postaje sve mlađi. Sve aktualniji i vitalniji u kritici društva, sve snažniji u srazu s ovom našom suvremenošću. Zatim, tema je i (ne)civilizacijski trenutak kojemu svjedočimo, gdje različiti ratovi svuda oko nas (po)vraćaju svoje sudionike čiji su ideali, razumije se, odavno mrtvi. I na kraju, ono najvažnije, predstava tematizira i govori o tome da je došao kraj muško-ženskim odnosima kakve smo poznavali, onima koji podrazumijevaju bilo kakvu neravnopravnost ili zlostavljanje. Emotivno, kojim se predstava najviše bavi, ali i svako drugo.
Vjerujem da je ovaj komad izabran jer smo i danas na prekretnici vremena, raspada se svijet kakav poznajemo, svijet koji postaje robotski, što bi značilo i psihopatski, jer AI nema ni morala ni osjećaja. Svaka surova stvarnost nije pogodno okruženje za seksualnu raskalašenost nalik na renesansnu, a nije baš ni za ljubav?
- Nažalost, istina je. Svijet se rastače pred našim očima. No ja upravo kazalište vidim kao neki svjetionik koji javlja da još postoje ljudi, da još postoje emocije, da postoji pogreška. Znate onu staru "erare humanum est"? Nesavršenost. Nedokučiva u svojoj nepredvidljivosti. Tu nas nikada ni jedna umjetna inteligencija ne može stići. A što se surove stvarnosti tiče, o njoj pokušavamo i govoriti. Renesansna zaigranost podrazumijeva slobodu ili, kako joj ime govori, ponovno rođenje, a mi se danas bavimo krajem, smrću. Civilizacije? Možda. Ideala? Sigurno.
Što se vama osobno sviđa kod Don Juana koji se vraća iz rata?
- Kako sam dramaturginja, osim teme privlači me i ta Horváthova fragmentarnost, nizanje slika i značenja koje sugerira tek košmar, isječci iz života koji se nižu i guraju i istiskuju jedan drugoga u trenucima konačnog obračuna. Smrt koja neumitno dolazi. Svakome od nas. Ali nije to tragično. Upravo suprotno. Dopušta nam da se smijemo svojemu životu, svojim odabirima. Prije svega, sviđa mi se, razumljivo - jer smo to i htjeli i tražili - da su ženska lica okosnica komada. Stoga ne mogu ne spomenuti sjajne glumice Natašu Janjić, Lanu Menigu, Laru Nekić, Tenu Nemet Brankov, Barbaru Nolu, Madu Peršić i Ivanu Roščić. Njihova suigra koja nas na svakoj, boljoj ili lošijoj probi bez razlike uvijek čvrsto stegne u zagrljaj i nosi putevima mašte i pravoga kazališta je ono što mi se sviđa u ovome komadu. Jer čini se kao da je upravo za njih pisan. One su inspirativne, donose i nude uvijek više. Više od teksta samoga. One su značenje predstave samo. Ma carice, kažem vam. Zbog njih je svaki odlazak na probu zadovoljstvo.
Enes Vejzović igra Don Juana na izmaku? Zašto je izbor pao na njega?
- Mi doista imamo divnih glumaca. I u ansamblu GDK Gavella. Ali ovaj put Enes je naš Don Juan - razočarani vojnik, onaj mitski osuđenik na samoću koji nikako ne može prestati i dalje širiti nesreću oko sebe. Jer Enes, sa svojim izuzetnim emotivno i intelektualno oblikovanim glumačkim izričajem, zatim sa svojim čarobnim, neobičnim unutarnjim pejzažima vlastitoga duha i glumačkoga bića, koje zna podijeliti s nama, publikom, a svjedočimo im iz predstave u predstavu, upravo je idealan izbor za ovoga i ovakvoga našega Don Juana. Zato što Enes od svoga Don Juana lakoćom velikoga glumca, a težinom svijesti o mitskome osuđeniku na smrt, od toga arhetipskoga junaka prije svega čini Čovjeka. Čovjeka kojega odlikuje snaga, ali istovremeno ranjivost i melankolija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....