Predstava ‘Jel‘ tako, Zorane?‘: Što se zbiva kad Matani postanu Dudeki

Djela suvremenih domaćih pisaca posljednjih godina ušla su u modu, kad su posrijedi institucionalni i nezavisni teatri. Znam, jer sam prije koju godiunu žalio što ih nema više. Moguće je da je pandemija utjecala na to da se više okrenemo sebi, ali moda traje dulje.

Dakako, moguće je tu modu upogonio i naš provincijalni duh, u sklopu kojega nas od „stranih materijala“, kad su suvremena djela posrijedi, zanimaju gotovo isključivo anglosaksonske, westendovske i broadwayske uspješnice, kojekakve vješte zmešancije za zabavu i opuštanje, pa je postalo odviše monotono. Primjerice, njemačke, ruske, talijanske ili češke, skandinavske, mađarske nove drame za nas gotovo da i ne postoje. A možda je posrijedi autentičan interes nove generacije redatelja…

Komercijalni projekt

„Jel' tako, Zorane?“ autorice Tanje Mravak (rođena 1974. u Sinju) nije drama, negoli priča, ali napisala ju je za teatarsku porabu. Adaptirala ju je, drmaturški osmislila i režirala Tamara Damjanović, mlada redateljica koju sam dosad uglavnom upozoravao na pogreške (primjerice, u predstavi „Sjećanje šume“, adaptaciji proze Damira Karkaša u Teatru &td). Sad se, radeći ovaj komercijalni projekt Kazališta Moruzgva i Kazališta Marin Držić, lišila filozofiranja i potrudila da kreira šarmantan vodvilj, utemeljen na energičnoj glumi i brzom tempu. Predstavlja, rekao bih, jedan nov podžanr, vlaške građanske drame, gdje dinaroidni likovi iskrsavaju kao mekani, slabi, nimalo vitalni. Tematski sličnu predstavu gledao sam prije dvije godine u Gavelli, „Gnijezdo“, autorski projekt Marine Petković Liker, u kojoj također obitava jedna obitelj „s kamena“ obuzeta depresijom, dekadencijom, gdje su djeca izrasla u bolećive tipove nesposobne za život, na prepast pater familiasa, vitalnog tipa koji ne podnosi ljenčarenje svoje osjetljive „dječice“, koji umjesto u Matane, izrastaju u Dudeke…

Tome žanru Kazalište Moruzgva pridonijelo je, uoči pandemije i za vrijeme nje, predstavama „Vla vla vlajland cabaret“ i „Brodolomke“, a i ova je duhovita, a koliko je potrebno i satirična. Ovdje igraju najmanje dvije postave glumačke, no i više je kombinacija, a gledao sam izvedbu s Barbarom Nolom, u ulozi brižne i pomalo lukave majke, Goranom Grgićem kao vitalnim, dobroćudnim ocem, Ivom Kraljević kao najuspješnijim djetetom (ona jedino ima svoju djecu), Ivom Šimić kao pomućenom kćerkom, razočaranom u ljubav, na putu u usidjelištvo, a tu je i jedini imenovani lik, Zoran, zet, „blijedi Srbin“ (vlaški termin za osobu iz „miješanog“ braka), kojega ovdje nadahnuto igra Ivan Čuić.

Živa igra

Njegova komika temelji se na minus postupku, isprva gotovo da i ne progovara, no smjesta se konstituira kao najzanimljiviji lik, šutljiv adresat na kojega se ukućani najradije pozivaju. Okupili su se da proslave 30. godišnjicu braka roditelja, a nedostaje im brat, besposličar, neurotičan, barem po njihovu pričanju, a kojega su upravo bili uhitili jer je istukao, zabunom, nekakve turiste, valjda tinejdžere, a da nesreća bude veća, upravo srpske nacionalnosti… To treće dijete funkcionira dakle kao aktant i čini obiteljsku konstrukciju i potpunom i mogućom.

Igra je dakle živa, predstava začas prođe, publika se smije, ne nudi im se išta glupo i sirovo, gluma je nepatvorena, a uz Čuića, najviše me se dojmila Barbara Nola, koja prvi put u kazalištu igra baku, a još je izvrsna i Iva Kraljević. Scena Alme Trtovac doduše je nemaštovita, a kostimi Marite Ćopo možda odviše karikaturalni, no i ti elementi funkcioniraju te ih gluma dovoljno „prekriva“.