Svako postavljanje Toma Stopparda zaslužuje podršku. U hrvatskom glumištu pogotovo, jer u navali propisane lektire i raznoraznih “otkrića” domaći repertoari zaboravljaju tog britanskog viteza čeških korijena, kao i mnoge druge dvadesetostoljetne otočke velikane. “Pravu stvar”, komad kojim kazalište Mala scena slavi svojih četvrt stoljeća postojanja, zato nije moguće zaobići, ali joj se ne može ni potpuno vjerovati.
Vitomira Lončar i Ivica Šimić svoju su privatnopoduzetničku kazališnu avanturu započeli upravo istim tekstom 1989., on je tada prvi put režirao, ona je igrala glavnu ulogu. Priča iza kulisa glumačkog i kazališnog posla tako je dobila poseban “štih”, ali sudeći po aktualnoj brodvejskoj inačici s Ewanom McGregorom, nije zanimljiva samo na Medveščaku.
Priča o preljubima
Iako nije autorov najbolji niti najpoznatiji tekst, Stoppardov dar za izvrtanje očiglednog i nepopuštanje banalnosti u “Pravoj stvari” je najvidljiviji. Toliko da na trenutke zvuči kao uvod za neznalice u sofisticiranije literarne postupke. U drami se naime preklapa nekoliko događajnih razina te se inzistira na spoju i konfliktu između rafiniranog ukusa i popa...
A riječ je, naizgled, samo o nekoliko preljuba unutar brakova između umjetnika u krizi i glumica različitih godina i karijera. Radi se o bulevarskoj zavrzlami u kojima dramski pisac Henry traži “ono pravo” iz naslova. Pravi užitak ipak daju inteligentne i brze replike te nekoliko monologa o ljubavi i vjernosti. Na samom vrhu popisa onih koji bi voljeli da su napisali ovaj tekst je, najvjerojatnije, Woody Allen.
Čuček kao nulta točka
No, s takvim se tekstom i njegovim skokovima treba znati igrati. Kako na početku nije jasno koji prizor pripada “drami u drami”, tako ni kasnije nije jasno tko je od likova “stvaran”, a tko tek proizvod jednog ili drugog autora - Stopparda ili njegovog alter-ega Henryja. Mogućnost različitih čitanja nudi i mogućnost različitih glumačkih interpretacija, točnije razine “preglumljenosti” ili, ljepše rečeno, pojačane teatralizacije. Dražen Čuček u glavnoj ulozi u tom je smislu neutralan, on je nulta točka zato što sve na pozornici i jest njegov svijet, dakle sve što voli i s čime se mora nositi.
Iako je i efektan i točan, lakše mu je povjerovati dok frazira salonski snobovski cinizam nego dok zaista trpi bol prevarenog mužjaka. Svi ostali samo su (njegovi) stereotipovi: Jasna Bilušić glumi previše puta ostavljenu ženu, Jelena Veljača plitku plavušu, Frane Perišin egzaltiranog dramskog prvaka, a Mislav Čavajda se prvenstveno šali s vlastitim imidžem.
I grupno i pojedinačno, zajedno s mladima Lanom Helenom Hulendić i Markom Hergešićem, oni pokušavaju igrati usiljenu farsu, ali im to tek djelomično polazi za rukom. Pritom su neki od njih, najprije Perišin i Veljača, na trenutke čak i iritantni, banalni i predosljedni u izostanku svakog pokušaja odmaka od baš najlakših i najbržih rješenja.
Režija na pola puta
Problem je primarno režijski. Ivica Šimić kao da je stao na pola puta jer očito je točno pročitao tekst, ali ga nije želio ili mogao scenski razraditi. Time mu je oduzeo mogućnost da prodiše izvan svojih granica i bitno ograničio njegove dosege izvan čistog prenošenja s papira na pozornicu. Iako pokoji autobiografski žalac izaziva smijeh u publici, ovaj esej o kazališnoj realnosti mogao je i trebao biti razigraniji i ne toliklo ovisiti o efektu angažiranja zvijezda malog ekrana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....