POSLJEDNJI INTERMEZZO

Praizvedba opere Berislava Šipuša: Da, dobra je, ali je li to doista opera?

Praizvedba opere Posljednji intermezzo u sklopu MuziČkog biennala Zagreb
 Damjan Tadic/Cropix
Sveukupni dojam je dopadljiv ali zbunjujući, smatra kritičarka Jutarnjeg

Suvremene hrvatske opere rijetko se skladaju a još rjeđe izvode. Razlog ne treba tražiti u zaziranju autora od najkompliciranije glazbene forme već u opravdanom riziku njezine scenske sudbine jer malo koja doživi više od nekoliko izvedbi a prihvaća je pretežito samo ona publika koja sustavno prati suvremenu glazbu.

Tako je to u svijetu pa i kod nas jer se opera teško miče od tradicije pa su i autori 20.- tog stoljeća još uvijek rijetke zvjerke u recentnim repertoarima. No gle čuda ovu će godinu hrvatska opera upamtiti po čak dvije praizvedbe a obje povezuje književnik Janko Polić Kamov! Najprije je u svibnju u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu "Ivan pl. Zajc" u sklopu programa europske prijestolnice kulture praizvedena " Opera po Kamovu" Zorana Juranića prema Kamovljevu libretu, a sada je u sklopu Muzičkoga biennala Zagreb u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 18. rujna praizveden "Posljednji intermezzo" Berislava Šipuša, djelo inspirirano ulomcima iz života prerano umrlog književnika.

Je li to doista opera?

Pri svakom prvom susretu s novim glazbeno-scenskim djelom valja biti vrlo oprezan i nastojati pohvatati sve konce vezivnoga tkiva, od temeljne glazbene supstance vokalnih i instrumentalnih sastavnica do ideje i smisla libreta, i u konačnici do izvedbenog rezultata. U prvom susretu sa Šipuševim djelom ta se zadaća nije učinila odveć teškom jer bi se na osnovno pitanje je li opera dobra ili nije moglo jednostavno odgovoriti. Da, dobra je, ali postavlja i pitanje: je li " Posljednji intermezzo" uopće opera? Meni osobno djelo je bliže formi kantate ili nekog neobičnog oratorija, možda recitala s glazbom ili obrnuto, svakako po završetku dojam je dopadljiv, ali i zbunjujući.

Uz redateljicu Marinu Pejnović i dramaturga Ivana Penovića koji su oboje i koautori libreta, Berislav Šipuš odlučio se na putovanje koje Kamova u njegovu kratkom životu zaustavlja na postajama - Rijeka-Genova-Marseille-Barcelona, u društvu poezije bliskih mu po sudbini pjesnika Cesarea Pavesea, Paula Celana i Federica Garcije Lorce. Metaforički im je zajednički nazivnik smrt koju Kamov oduvijek sluti; rat, neimaština, politička previranja, sve su to motivi razlomljena libreta kojeg skladatelj oblikuje isto tako raznolikim glazbenim parametrima.

Odlični ansambl

Oni su nedvojbeno odraz njegove slobode, no čini se da ih je, za volju efekta, možda ipak malo previše na okupu. Poznavajući Šipušev opus rafiniranih suzvučja i često sjajnih literarnih inspiracija, ovo je djelo utkalo u sebe možda malo previše no što može podnijeti. Orkestar je bogat, mnogo je udaraljki, električni glasovir, električna gitara Elvisa Stanića, snimljene dionice prirodnih zvukova..., zbor pjeva ali i govori no sve skupa nema onog dramaturškog naboja koji se očekuje iako su ansambli HNK-a odlično obavili zadaće. Kitty Stefani Pijetlović u prvom je planu ali joj režija pa ni tipičan operni zapjev ne idu na ruku. Iz posve drugog kuta motrišta dolazi Ciganka Dubravke Šeparović Mušović koja glasovnim virtuozitetom, opsegom i čudesnom dinamikom daje unutarnju snagu karakteru glazbe i teksta dok mlada Mia Negovetić kao Nezakonito dijete nježnim songom dodaje finu emocionalnu notu finalu djela. Dakle od svega pomalo a najmanje od uglaste s ponavljajućim rješenjima režije pretrpane banalnim projekcijama.

I namjerice ostavljeno za kraj ovoga prikaza: izvanredno dojmljiva je jedina govorna uloga, ona Janka Polić Kamova u prirodnoj, ležernoj a dramski nadasve uvjerljivoj interpretaciji mladog umjetnika Karla Mrkše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:05