PRAIZVEDBA BALETA METROPOLIS Isplatilo se ostati do kraja i pohvatati konce Bubeníčekova ugleda

Fascinacija baleta velikim književnim predlošcima stara je gotovo kao i sam plesni medij. U odnosu na izvorno smišljene sadržaje, literarni poticaji zapremaju gotovo dvije trećine baletne literature i ta praksa traje i danas, a iz nje je najnoviji uradak stigao 3. studenoga u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

Praizvedeno je djelo “Metropolis”, temeljeno na istoimenom romanu Thee von Harbou (1925.), scenaristice također istoimenoga nijemog kultnog filma redatelja Fritza Langa (1927.), a danas kao predložak baletu Jiříja Bubeníčeka, autora koreografije, dramaturgije, režije i glazbenih aranžmana. Predstava je ispraćena dugim ovacijama, iako se gledalište nakon stanke ponešto ispraznilo. No, oni koji su otišli, pogriješili su ne dočekavši kraj! Isplatilo se ostati i u drugome dijelu pohvatati konce Bubeníčekova koreografskog ugleda.

Ronald Gorsic / CROPIX

U svom tek naizgled kompliciranom troslojnom odnosu - roman, film, balet - “Metropolis” zapravo nosi vrlo jednostavnu i vječnu temu: sukob siromašnih i bogatih, bujanje kapitalizma na grbači potplaćenih i potlačenih, pobunu i kaos, i obligatnu, ali ne i tipičnu kazališnu ljubav između pripadnika suprotstavljenih klasa jer ona je svojevrsna biblijska Marija, a on bogatun koji se na kraju pretvara u Posrednika koji će pomiriti nepomirljivo! U svemu tome sudjeluju i robotika u nastajanju i Vječni vrtovi blagostanja u nestajanju, i Sedam smrtnih grijeha kao opomena, i mala djeca radnici koje treba osloboditi... Reklo bi se čitav kompendij civilizacije koji je trebalo prevesti u baletno-plesni medij.

Jiří Bubeníček učinio je to na narativan način, poput velike slikovnice s puno mimike i gestikulacije, također i s puno ponavljajućih, već pomalo i staromodnih pokreta i formacija kakve smo viđali mnogo puta. Priču je trebalo ispričati da bi bila razumljiva i ona se u prvome dijelu predstave oduljila, da bi tek u drugom postigla intenzitet majstorskih skupina (spektakularni prizor pobune) ispunjenih potrebnom energijom i pokreta i emocija. Glomazna scenografija Otta Bubeníčeka i kičasto-glamurozni kostimi Nadine Cojocaru nisu baš pomogli drami, no svjetlo Denija Šesnića bilo je uzbudljivo kao i zgodan robot koji je izradio Miljenko Sekulić. Sviralo se svašta, od Bacha do Fauréa, Ravela, Cagea i Albana Berga, bilo je i jazza i šumova..., šareni odabir koji nije uvijek funkcionirao.

No, treba imati na umu: “Metropolis” von Harbou i Langa kao mračna bajka nastao je u doba njemačkoga ekspresionizma koji je futuristički naslućivao, a Bubeníčekov “Metropolis” danas i ovdje to vrijeme i dalje očekuje, s nadom. “Metropolis” je velika ansambl predstava, svi su dali maksimum u onome što se od njih tražilo, predvođeni izvanredno izražajnom Ivom Vitić Gameiro kao glavnom negativkom, virtuoznim Takuyom Sumitomom kao nemoguće odjevenim izumiteljem, Natalijom Kosovac i Kornelom Palinkom koji su dobili zanosne pas de deuxe, Tomislavom Petranovićem, Guilhermeom Gameirom Alvesom i mnogim drugima. Možda bi umjesto zaključka valjalo promisliti o (ne)mogućnosti transmisije tzv. velikih tema iz jednoga u drugi, pa zatim i u treći umjetnički medij.

Slučaj “Metropolis” paradigmatični je primjer pokušaja prelamanja riječi romana u filmsku sliku koja je izvorniku svojedobno omogućila čak dodanu vrijednost, no ona se na plesnoj sceni počesto doima odveć naivno. U nastojanju dohvaćanja temelja priče plesno-redateljski vokabular uspijeva tek fragmentarno, što i jest dokaz posebnosti svakog od korištenih medija. U svakom slučaju, nakon baleta danas će rijetko tko posegnuti za romanom, no mnogi će zacijelo poželjeti pogledati stari, a još uvijek fascinantni nijemi Langov film.