Na probi za "Nigdje, niotkuda", predstavi koju prema istoimenom romanu Bekima Sejranovića na kazališne daske riječkog HNK postavlja Ivica Buljan, svjedočimo sceni vijesti o Titovoj smrti uslijed koje cijeli glumački ansambl dostojanstveno počne pjevati "Druže Tito, mi ti se kunemo". Mjesto radnje je Brčko, malog Bekima utjelovljuje Tarik Žižak kojeg progoni što je lagao zaklevši se, kao i mnoga djeca u Jugoslaviji, na Tita, a sada je Tito mrtav i misli da je on kriv. Unutarnje monologe iz romana izgovaraju glumice i glumci koje Bekimu nabijaju krivnju, a scena prelazi u vršnjačko nasilje, gdje se glavni lik potuče jer ga druga djeca, zbog tamnije puti, zovu Cigo. Zoran Prodanović Prlja, pjevač Leta 3 kojemu je ovo već deveta glumačka suradnja s Buljanom, utjelovljuje Aliju, lika čijim pogrebom i započinje Sejranovićev roman, a u predstavi je, kako će poslije objasniti Buljan, neka vrsta Bekimova alter ega. Alija Bekima tješi, objašnjavajući mu da su i Cigani ljudi, samo što ne vole fudbal i politiku, pa mu se bolje držati podalje od te dvije teme. Scenu preuzima Leon Lučev, koji igra starijeg Bekima, ona postaje monolog o Alijinu odlasku, s kišobranom koji je nosio iako kiša nije padala tog dana. Odlasci, odnosno odustanci, bjegovi i smrti, to su motivi koji se provlače kroz cijeli "Nigdje, niotkuda", djelo koje svoj naslov duguje jednoj pjesmi Leta 3.
Prlja je tu knjigu dobio od Bekima, čim je objavljena, s posvetom, a poslije ju je poklonio Ivici Buljanu. Redatelj sjedi u prvom redu, daje upute glumcima gdje da stoje i kako da se ponašaju, njihova međuigra je vrlo dinamična, izmjenjuju se monolozi i dijalozi, glumice i glumci oživljavaju autorov unutarnji glas, svi govore s bosanskim naglaskom, jer smo trenutno u Brčkom. Osim Bekimova rodnoga grada, mjesta radnje su Rijeka, u kojoj je proveo svoje formativne godine, kao i Norveška, na koju podsjeća replika Muchova "Krika" kao kulisa iza pozornice. Red iza Buljana, na probi u parteru sjedi Mitja Vrhovnik Smrekar, autor glazbe koji na tabletu garnira scene kojima svjedočimo odgovarajućim soundtrackom.
Pored Lučeva, Žižaka i Prodanovića, u predstavi glume i Nives Ivanković, Ana Vilenica, Damir Orlić, Dražen Mikulić, Deni Sanković, Romina Tonković, Petar Baljak, Nika Grbelja, Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk. Svi rade punom parom i atmosfera je entuzijastična, jer premijera je u subotu, u 19.30 sati, a Bekimova je knjiga, iako nije samo o Rijeci, jedan od važnijih riječkih romana. Mnogi od sudionika osobno su ga poznavali, kao što ga je znao i dio publike koji će u subotu gledati predstavu, tako da su ulozi visoki. Zato je glumica Jelena Lopatić na presici istaknula da publika ne bi trebala u predstavi tražiti poznata lica, jer glumci i glumice napravili su likove koji stoje sami za sebe i ne predstavljaju ljude iz stvarnosti. Adaptaciju za kazališne daske napravio je poznati pisac Goran Vojnović.
Ivica Buljan kaže nam da je roman pisan kao jedan dugački unutarnji monolog koji tek povremeno presjeku sićušni dijalozi.
"Čak su ti dijalozi toliko fragmentirani da se njihovi nastavci pojave u nekom drugom dijelu. Ovo je velik i fantastičan izazov jer nas dovodi pod mentalni i glumački trening kako prikazati mikrofragmente sjećanja, a da ih ne pretvaramo nužno u velike, teške dramske scene. Roman počinje Alijinim pogrebom i taj sprovodni motiv provlači se od početka do kraja. Igru s alter egom uveli smo tako da dvojica glumaca igraju Bekima, Leon i Tarik, a amidža Alija je veliki obiteljski alter ego. Već je ta obitelj imala nejasne, obiteljske tajne, skoro kao u ‘100 godina samoće‘", govori Buljan.
Kaže da je prvi put kad je čitao "Nigdje, niotkuda", zbog Prljina posredništva, imao osjećaj da čita roman o riječkoj alternativnoj sceni.
"Svatko tko je Bekima poznavao ima svoju ideju kako je izgledao, kako se ponašao. Mi se time uopće nismo opterećivali, već smo gradili predstavu koja je bazirana na njegovu romanu. Čini mi se da je u ovom trenutku za ovo kazalište to važno, kao što je za mene i za Bekimovu generaciju bio važan trenutak kada je Janko Polić Kamov vraćen u kulturnu topografiju, posebno Rijeke, postavši od kanoniziranog pisca avangarde živi pisac. Ovo je postupak usvajanja, integriranja Bekima pisca u njegov matični grad. To mi se čini kao dodatna vrijednost ove predstave", govori redatelj "Nigdje, niotkuda".
Kaže da nas u Bekimovu romanu, kroz mikrofragmente, cijelo vrijeme zalijeva nostalgija.
"Ako postoji mikrouporište u sjećanju, to je djetinjstvo. U svoju se mikroobitelj Bekim vraća kroz cijeli život. Zato se sudaraju prizori Norveške s fragmentima Bosne, a središnji dio, Rijeka, u isto je vrijeme i formativan i tragičan", ističe Buljan, napominjući da predstava ne prikazuje život pravog Bekima Sejranovića, nego literarnog junaka Bekima Sejranovića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....