KAZALIŠNA KRITIKA

'POMUTNJE' BRANKA BREZOVCA Ekstravagantna provokacija na temu gay odnosa

U svojem prepoznatljivom stilu spajanja nespojivog, Brezovec je Musilov literarni predložak upotpunio Wagnerovom glazbom

Kako prepoznati žudnju u njezinoj istini i kako se s njom nositi, pitanja su koje postavlja nova predstava Branka Brezovca “Pomutnje”, nastala u koprodukciji zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, organizacije Domino i produkcijske kuće Eurokaz, prema romanu “Pomutnje gojenca Törlessa” austrijskog književnika iz prve polovice prošlog stoljeća Roberta Musila.

U dvorani F5, koju je Leksikografski zavod prepustio Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti, na njega i sasvim eksplicitno odgovara, barem za one gledatelje koje Brezovčevi scenski rebusi i značenjska pretrpavanja ne umore ili obeshrabre.

Značajan predložak

Iako je pomalo zaboravljen, predložak je po mnogočemu značajan, pa nije čudno da je za njim svojedobno posegnuo i kultni filmaš Volker Schlöndorff. Opisano odrastanje mladića u vojnom internatu negdje na rubovima Monarhije kroz izgradnju međusobnih odnosa i uspostavljanje muške i ratničke hijerarhije, bila je i skandalozna zbog neprikrivenog homoerotizma.

Donekle jednostavna priča o nekolicini mladića koji se sve nasilnije i sa sve većom nasladom fizički obračunavaju s jednim od njih, koji svoju snagu pronalazi u slabosti i sklonosti da se s njim upravo tako postupa, uz razvijene osjećaje tih “osjetljivih godina”, daje jednadžbu u kojoj je homoerotski odnos neizbježan, a posljedično potiskivanje iskustva nužnost.

Anticipacija fašizma

Mnoštvo značenja koja se, s većom ili manjom dozom interpretativne imaginacije, mogu upisivati u takav predložak ne iscrpljuju se samo anticipacijom fašizma, jer on je samo logični rezultat nasilnosti zapadne civilizacije i njezine sklonosti prevođenja prirodnih impulsa u pervertirane društvene norme i klišeje.

Kako je još na početku karijere definirao svoj postupak spajanja nespojivog kao “patent dramaturgiju”, amalgam Musilove literature i glazbe Richarda Wagnera kojim Brezovec izvodi svoj odgovor i nije potpuno začudan. Nakon tipično brezovčevskim gustoćama znakova i naznaka ispunjenog prvog dijela predstave, u kojem se drži Musilova predloška, u nastavku se pomutnje mladića pretvaraju u san odraslog građanina, koji se s vlastitim žudnjama bori somnambulnim uživljavanjem u operni spektakl. Za to je poslužilo finale Wagnerova “Siegfrieda”, u kojem junak starogermanske mitologije spoznaje strah tek pred ženskim tijelom.

Zato se u podjeli, pored Suzane Brezovec i na domaćim pozornicama već pokazanih i dokazanih Adriana Pezdirca, Domagoja Jankovića, Dade Ćosića i Romana Nikolića u naslovnoj ulozi, kao mučenik Basini pojavljuje Hrvojka Begović, također studentica ADU s iskustvom profesionalnih angažmana. Homoerotička ekstravaganca koja ne iznevjerava očekivanja u smislu scenske prisnosti ogoljenih izvođača time dobiva odmak od Musila, ali i bitno širi dijapazon čitanja.

Redateljev cinizam

Na koncu, obrat sa ženskim tijelom kao objektom žudnje koja rezultira krivnjom, introspekcijom i potiskivanjem, veći je izazov postavljen pred sve konzervativniji takozvani građanski moral od radikalno tjelesnih performansa Bečkih akcionista u filmovima Kurta Krena.

Sasvim eksplicitno prikazano vršenje velike i male nužde supostavljeno glazbi suvremenog latvijskog skladatelja Peterisa Vasksa i Richarda Wagnera tipično je Brezovčev cinični kontrapunkt upućen visokoj kulturi i građanskim uzusima podjednako koliko i njihovim eksponentima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 05:23