'PROCES' U GAVELLI

PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Ovoga Jozefa K. ništa ne muči i ničemu se ne čudi. Odviše je u sigurnoj zoni

 

Kafkin “Proces” scenski je izazov par exellence te ište više hrabrosti nego što su je na premijeri u zagrebačkoj Gavelli većinom bili spremni ponuditi glumci u predstavi redatelja Renea Medvešeka.

Prije svega, odviše su rezervirani, skriveni iza režijskoga tona predstave, suptilno ironična a smireno monotona, gdje se međutim perpetuiranje istoga (slično kako se i u romanu svako od deset poglavlja na neki način ponavlja) “razonodi” svakih desetak minuta glazbeno-svjetlosnim ilustracijama, kao u crtanom filmu, dok se likovi (ako se u postmodernom romanu uopće može govoriti o likovima) uglavnom ne mijenjaju uopće i traju eto na vlastitu štetu.

Deveto poglavlje

Mladog glumca Nikolu Baću valja pohvaliti za lijep scenski govor, artikuliranost i očitu ozbiljnost u iznošenju teksta. No njegov Jozef K. nema unutarnjega života, odnosno glumac ne donosi pred nas njegovu unutarnju napetost. Naime, lik Jozefa K. se ne može igrati u ovoj zapravo konzervativnoj dramatizaciji redatelja te dramaturga Dubravka Mihanovića do kao naivca koji doista vjeruje u autoritet suda koji će ga pogubiti. Od Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog i njihove knjige s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća znamo da je žrtva proizvodnje pristanka. A ovoga Jozefa K. ništa ne muči i ničemu se ne čudi. Odviše je u sigurnoj zoni te funkcionira kao sam svoj rezoner. Blijedo.

Dramatizacija je (uputa za školarce!) izostavila zagonetno i važno deveto poglavlje, gdje svećenik u katedrali tumači Jozefu K. priču o seljaku pred vratima zakona, na različite načine, no inače eto slijedi poglavlja kako ih je poredao Kafkin prijatelj Max Brod i nema u njoj ničega inventivnog.

Crna scena

Predstava traje oko sat i četrdeset minuta, umivena je i ispeglana, ali eto glumački neambiciozna. Scena Tanje Lacko, crna i gola, ovisna o nekoliko stolaca i plavom svjetlu, dizajn Zdravka Stolnika, pod kojim se postupno gomilaju fascikli (dok ne zatrpaju Jozefa K.), sugerira jedinstvo mjesta radnje, što otežava razvoj priče. Kostimi Marite Ćopo odviše su jednoobrazni, a katkad i odviše stilizirani.

Ankica Dobrić

Dvanaestoro glumica i glumaca igraju otprilike dvostruko toliko uloga. Prije svega, valja zabilježiti lijep i dirljiv, glumački uvjerljiv povratak na pozornicu Ankice Dobrić, koja igra Poslužiteljevu ženu kao pomalo suludu, seksualiziranu i lucidnu. Izvan sigurne zone zakoračio je i Hrvoje Klobučar, osobito u ulozi Franza, nesretnika koji je pred sudom već pet godina. Strah, poniznost, gubitak identiteta, Klobučar donosi neposredno i energično. Drsku okrutnost, zamotanu u žovijalnost, daje Sven Medvešek kao slikar Titorelli, a plastično igra Informatora Đorđe Kukuljica. Još plijeni Perica Martinović kao gđa Grubach, a svi ostali uglavnom dakle scenski govore (uglavnom dobro) ali ne i glume, barem ne tako da im povjerujemo.

Predstava je ukratko umivena i nerizična, glumački neambiciozna i samo eto dobro ugođena bez dubljeg smisla.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 06:34