PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ 'Kad je režirao Camusa i Claudela te osnivao Teatar &td, nismo bili provincija'

Petar Selem imao je tu nevolju da je središtem svojih životnih interesa, onim što je bio po pozivu i zvanju, ostao izvan svakog interesa javnosti i društva kojem je pripadao. Sveučilišni profesor, operni redatelj, likovni i kazališni pisac, povjesničar umjetnosti i, gle i tog čuda, egiptolog, bavio se onom vrstom znanja za kojim u Hrvatskoj, naročito nakon osamostaljenja i u desetljećima nacionalne euforije, nije bilo baš nikakve potrebe. Ali da ne budemo krivo shvaćeni: za egiptolozima i opernim redateljima ne vlada pomama ni u bogatijim, kulturnijim i obrazovanijim zemljama Europe. Izuzetak su one velike, ozbiljne nacije, koje imaju ulogu u europskoj povijesti i koje su Europu, zapravo, i stvarale: njemačka, ruska, britanska i, naravno, francuska. Školujući se u Francuskoj, u Strasbourgu, još jednom gradu na granici, gdje je studirao povijest umjetnosti i civilizacije Egipta i staroga Bliskog istoka, povjerovao je u iluziju kako je znanje potrebno svima i svugdje, i jednako pripada malim i velikim kulturama i jezicima. Potom je u Zagrebu studirao povijest, povijest umjetnosti i arheologiju, i zaposlio se na Filozofskom fakultetu, na Katedri za opću povijest starog vijeka.

Politička karijera

Ali to još uvijek nije bio početak. Po prirodi muzikalan, sa solidnim glazbenim obrazovanjem ponesenim iz zavičajnog Splita, odrana stvara usporednu kazališnu karijeru, najprije kao dramski, a zatim - važnije - kao operni redatelj. Sudjeluje u osnivanju Teatra &TD, gdje režira Camusa i Claudela. Simbolički se našao na razmeđu egzistencijalizma i katolištva, u vrijeme kada su bili mondeni duboki uvidi u čovjekovu dušu i u društvena zbivanja, i kada se, krajem šezdesetih, činilo kako sve te egiptologije i mudrolije i u europskoj provinciji imaju nekog smisla. Uostalom, bit će da ovo tada i nije bila provincija kada je već bilo ljudi poput mladog Selema...

Sedamdesetih i osamdesetih kreće se po važnim europskim kazališnim kancelarijama, po međunarodnim teatarskim udruženjima pod pokroviteljstvom UNESCO-a, surađuje s Giorgijom Strehlerom, režira operne komade diljem Europe, po nekim doista uglednim kazališnim kućama.

Sve će to stati, i u velikoj mjeri se svesti na Hrvatsku, kada 1991. počne rat. Tog ljeta Selem ravna Dubrovačkim ljetnim igrama. Ubrzo ga Tuđmanove vlasti postavljaju na jednu od vodećih pozicija na Hrvatskoj televiziji, i tako, malo-pomalo, započinje Selemova politička karijera, koja je traljavo završavala, u zastupničkim klupama Hrvatskog sabora, na mjestu na kojem se pouzdano nije znalo ništa o egiptologiji i o opernoj režiji, a za Paula Claudela nitko nije ni čuo, koliko god taj isti Claudel, možda, bio i najznačajnijim katoličkim piscem našega vijeka, a rečeni sabor najkatoličkijim parlamentom u cijeloj Europi. Ali koja to politička karijera u nas nije bila traljava? I koji je to političar ostao na razini svojih intelektualnih znanja? Samo onaj koji ih prethodno nije ni imao.

S Petrom Selemom nisam razgovarao više od četiri puta. Jednom smo razgovarali za novine (imao je povjerenja, pa nije tražio autorizaciju), nakon čega smo se ponovo našli u Hotelu Palace, oko jednog pjesnika i pjesničke knjige koja ga je zanimala. I to je, uglavnom, bilo sve. Nismo se izbjegavali pri slučajnim mimoilaženjima na ulici. Bio je vrlo ljubazan. U razgovoru je izbjegavao negativno suditi o ljudima. Prečuo bi svaki takav izazov. Isključio bi se, i sačekao da se razgovor nastavi k nečemu pozitivnom. Lako je podnosio izazove neistomišljenika. Rado bi i u takvom tonu razgovarao, baš kao da živimo u zemlji u kojoj je normalno ne slagati se.

O Čedi Kisiću

Krajem osamdesetih Selem je objavljivao umjetničke eseje, napise o kazališnoj scenografiji i operi, zakučaste članke o koječemu, u sarajevskom dvotjedniku za kulturu Odjek, koji je uređivao Čedo Kisić. “On me je objavljivao kad sam ovdje bio u nemilosti.” Nisam ga oko toga ispitivao, ali znao sam, i pamtio, da je Čedo Kisić to činio. Recimo, redovno je objavljivao pjesme Dunje Hebrang, u vrijeme kada je samo njezino prezime u Zagrebu i šire izazivalo odbojnost i strah. “Pozdravite Čedu, ako ga vidite.” Sljedećih nekoliko godina sam s jedne na drugu stranu prenosio pozdrave. Sve dok mi Selem, opet pri nekom slučajnom mimoilaženju, nije zatražio Kisićev broj telefona. Ne znam jesu li se ikad čuli. Obojica u vremenu minuše, pa je nemoguće provjeriti.