INTERVJU

PASCAL RAMBERT 'Današnji svijet ne interesiraju priče o herojima'

 Srđan Vrančić/CROPIX
S povijesti kraljeva prešli smo na pisanje povijest individua, s priča o nacijama prebacili smo se na priče o osobama

Pascal Rambert (r. 1962.) svestran je umjetnik, pisac, glumac, redatelj, koreograf. Režirao je više od četrdeset predstava, napisao tucet dramskih tekstova, a već sedmu godinu direktor je jednoga od najvažnijih francuskih kazališta, Théâtrea de Gennevilliersa. Zahvaljujući Dubravki Vrgoč i Ivici Buljanu postao je stalan gost Zagrebačkog kazališta mladih. U rujnu 2012. režirao je u ZKM-u vlastiti komad “Zatvaranje ljubavi”, s Ninom Violić i Goranom Bogdanom. Ta je duodrama, u prijevodu Ivice Buljana, objavljena u nas kao knjiga.

Velika djela iz rata

Rambert je razgovorljiv, prvi dojam otkriva blagu prirodu. Razgovarali smo na probi njegove nove predstave u ZKM-u, “Moj duh”. Opet je posrijedi duodrama, no ovaj put za djecu. Glume dvoje studenata sa zagrebačke Akademije, Anđela Ramljak i Mateo Videk, a zajedno s djecom smjestit će se u šator, koji se može podići i u razredu. Uz pomoć svjetla i likovnih iznenađenja bit će to predstava što bi mogla privući i najnemirnije dijete, a predviđena je za predškolarce i mlađe školarce.

Zašto danas više nema velikih komada niti velikih junaka? Nema čak ni velikih dramskih pisaca? Primjerice, posljednji je francuski klasik Bernard-Marie Koltčs, umro 1989…

- Doista, Bernard Marie Koltčs posljednji je klasik. Što je on pokušao? U stvari, odgovoriti na formu klasicizma. Kako bilo, ideja velikog komada nestaje jer je i samo prošlo stoljeće izgubilo pojam veličine. Mislim i da je teško pisati komade tako da oni prikazuju vrijeme u totalitetu. Možda je i sreća što je tako. Više ne pišemo o povijesti kraljeva nego smo prešli na povijest individua, s priča o nacijama spustili smo se među priče o osobama. Mislim dakle da je pisati velike komade danas možda nemoguće naprosto iz povijesnih razloga. Zapravo, iskreno, često si to pitanje postavljam: je li moguće napisati veliki komad? Ne kažem da je nemoguće, ali je teško.

Dakle uzrok leži u vremenu a ne piscima?

- Da, upravo tako. Pisanje je pitanje svijeta. Pisci taj svijet samo tumače. A priča današnjega svijeta je takva da ne želi velike heroje. Nekad su se drame i tragedije gradile, priče pričale, iz očišta dakle boraca u bitkama ili kraljeva. Definitivno je takva poetika iščezla pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Otad nas zanimaju priče individualaca.

Angažiran teatar

Znači li to da ratovi, potlačenost, totalitarizmi, donose veliku književnost, a mir i demokracija “običnu” književnost?

- I to je zanimljiva teza. Proveo sam mnogo vremena u Rusiji, odnosno bivšem Sovjetskom Savezu. Prije tri tjedna vratio sam se iz glavnog čileanskog grada Santiaga. U obje te države godinama su građani trpjeli diktaturu, u Rusiji komunističku, staljinističku, a u Čileu desničarsku. I u jednoj i u drugoj državi upoznao sam angažiran, političan teatar. Rođen sam u Francuskoj početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, gdje nije bilo rata i pitam se što sam uopće proživio? Kad se moj život usporedi sa životom ljudi samo u tim dvjema državama, ispada lagodan i dosadan. Dosta putujem i vidio sam mnoga velika djela što su nastala iz rata. I doista, nisam siguran, ali možda bez rata i nema velikoga djela.

Mogu konkretnije govoriti jedino o vašem komadu “Zatvaranje ljubavi”. Koliko je njegova logoreičnost spontana, a koliko konstruirana?

- Odabir teme jači je od mene, jača je životna priča. Nisam dakle odabrao temu nego mi se nametnula. Kad je pak riječ o formi te predstave, želio sam maksimalno iskoristiti snagu jezika, jednako kao što je nastojim iskoristiti i u ovoj predstavi za djecu koju sad radim. Moj je postupak često sličan. “Zatvaranje ljubavi” jest rat, verbalni, moglo bi se kazati i fizički.

Bogatstvo emocija

Novca je u teatru sve manje. Je li doista svagdje tako?

- Da, novca je sve manje. Radim jako puno u Njemačkoj. Čak i tamo novca za teatar ima mnogo manje. Dosta sam producirao u Italiji, i tamo su budžeti sve tanji. Radio sam i u Japanu, ni tamo više novca nema. Ako uzmemo SAD, to znači New York, i tamo prosperira jedino komercijalni teatar. Ali ja to ne vidim kao problem. Novac nije najvažnija stavka, njega se uvijek nađe. Problem je imati dobre ideje i znati stvoriti ljepotu. Takvo stvaranje ljepote jedina je moja ambicija iliti cilj. Evo, primjerice, za ovu predstavu bio je dovoljan jedan šator, dvije ručne svjetiljke i tri deke. Riječ je o tome da se stvori bogatstvo emocija, da se te emocije jave među akterima i gledateljima. Cijena produkcije za takav je rezultat nevažna.

No, nije nevažno što, primjerice, u toj predstavi igraju samo dva glumca. Danas producenti najviše traže takve predloške, s malo lica, i takvi su komadi iznimno popularni, od Bugarske do Španjolske, od Francuske do Slovačke.

- Istina je da su komadi s malo likova i manje produkcije sve popularnije. No ni s time nemam problem. Evo, napisao sam komad za dvadeset glumaca. Postavit ću ga 2016. godine u moskovskom Kazalištu umjetnosti. Otkrit ću vam da ću 2016. i ovdje, u Zagrebu, postaviti spektakl sa 15 do 20 glumaca. Taj ću komad i napisati ovdje! Radio sam mnoge velike produkcije, ali i posve skromne, no nikad rezultat nije ovisio o novcu.

Zašto radim predstavu u šatoru

Moj osobni fantom je priča o nježnosti, o snu, o zaranjanju u maštu, u majčinu utrobu. Zato sam, primjerice, poželio da “Duha” igramo pod šatorom, u zatvorenom, zaštićenom prostoru. Kao i u “Zatvaranju ljubavi” osnovna je boja scenografije bijela. Zato što ona dozvoljava glumcu da bude čist u izražavanju tijelom. Energija scenskog pokreta tako postaje prezentnija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:57