Jedna od tek 3% žena u svijetu koreografije (neo)klasičnih stilizacija, rođena Zagrepčanka s mariborskom adresom, naša uspješna i jedinstvena Valentina Turcu, za kraj je sezone baletnog dijela programa zagrebačkog HNK-a praizvela svoju novu predstavu Othello. Prije dvije godine taj su joj naslov za razradu predoložili ravnatelj Zagrebačkog baleta, sada na odlasku,Talijan Massimiliano Volpini, i intendantica HNK u Zagrebu, dr. sc. Iva Hraste Sočo. Premda je Shakespeare već dvaput bio tema njezina koreografsko-redateljskog promišljanja (Romeo i Julija u Mariboru 2012., te Hamlet u Béjart Balletu u Lausannei 2024.), Othello joj nikada ne bi pao napamet kao idealni siže. No, životom prešavši u drugu polovicu stoljeća skupila je dovoljno životnog i kazališnog iskustva da je upravo taj siže iz nje izvukao kreaciju novog remek-djela. Ovo je njezina 152. premijera i treći samostalni balet u zagrebačkom HNKu (nakon Smrti u Veneciji iz 2018, te Gospođe Bovary iz 2022.), u kojemu se ponovno ostvarila kao redateljica, dramaturginja, koreografkinja i autorica glazbenog predloška. Nije autorica glazbe koju koristi, već prema jasnoj dramaturškoj okosnici slaže partituru kombinirajući ulomke iz 2, 3., 5. i 6. simfonije Gustava Mahlera.
Već je samo po sebi čudo kako tog simfonijskog autora pretvara u majstora baletne dramatike, izvlačeći iz njegove glazbe pune drame, sarkazma i ironije, baletne prizore kao da su namijenjeni plesu. Mahler je kao traženi dirigent krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dirigirao nebrojene opere i balete, te scenično promišljanje primjenjivao na svoje simfonije i solopjesme, tako da ne bi imao ništa protiv Valentinina Othella. U traženim ratnim dramaturškim trenucima ona traži krikove i uzdahe plesača, podmeće elektronički "beat" i konkretne zvukove strojnica i helikoptera, koju za nju stvara dugogodišnji prvak Zagrebačkog baleta, danas baletni majstor, svestrani umjetnik George Stanciu. Baletni je Othello istodobno i Shakespeareov i Mahlerov, ali i njezin; priču o ljubomornom vojskovođi prenosi u današnje vrijeme koje jednako opisuju strojnice u rukama baletnog ansambla, kao i sado-mazo kostimi s mnogo kože i militantnih elemenata njezina omiljenog kostimografa, uglednog hrvatskog dizajnera Alana Hranitelja. S crninom kontrastira jedino Dezdemonina košulja i njezin veo koji je predmet Jagove manipulacije kao lažni dokaz njezine navodne nevjere. Suvremenost daje dodatnu moć priči koja je jednako bila aktualna prije četiri stoljeća, kao što je, nažalost i danas: ženomorstvo je tema koju (pre)često susrećemo u Crnoj kronici.
No, kraj u ovom baletu - nakon što izmanipulirani bijesni Othello zadavi svoju ljubljenu Dezdemonu - ne donosi razrješenje u otkriću krivca i osudi okoline. Suštinsko zlo središnjeg manipulatora Jaga, psihopata koji ne podnosi frustraciju uz boljeg i uspješnijeg Othella i želi ga pošto poto uništiti, u konačnici pobjeđuje i zavlada svijetom. Scena završnice stoga je koreografirana u stilu pop koncerata s mnoštvom koje u stopu prati središnjeg vođu, u čemu autorica Turcu odražava svoje viđenje današnjeg svijeta. Tko su sve naš Jago i Othello današnjice možemo tek nagađati dok gledamo predstavu koja filmski uprizoruje odnose među likovima i moćne prizore pred željeznim crnim zidom slovenskog scenografa Marka Japelja koji je više zatvor nego utvrda, uz vrlo diskretne i usmjerene svjetlosne efekte Vesne Kolarec. Kolikogod mislili da već poznajemo kazališni i koreografski jezik Valentine Turcu, ona nas opet uvijek iznenadi novim rješenjima međuigre, pojedinačnih i skupnih pokreta i gesti, s ciljem prenošenja ideje, radnje, akcije, emocije i poruka, mimo samoga plesa. Zato i koristi stilove u rasponu od (neo)klasike na špicama preko fizičkog kazališta sve do uličnog plesa i klasične pantomime.
Njezini su likovi portretirani u skladu s karakterima, mentalitetom i umijećem interpreta, prvaka i solista Zagrebačkog baleta, pa svakoj osobi prilagođava svoj izričaj. Rado koristi osobne odnose plesača za oblikovanje protagonističkih parova, pa su joj u premijernoj podjeli Dezdemona i Otello nacionalni prvaci Iva Vitić Gameiro i njezin suprug Portugalac Guilherme Gameiro Alves, a Jago i Emilia japanski supružnici Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki Sumitomo. Po njihovim bi se tumačenjima lako mogla snimiti drama, a jednako su uspješne i kreacije plesača druge podjele koja otkriva stamenog Rusa Pavela Savina u naslovnoj ulozi, mladog Japanca, Takuyina nasljednika Yuha Yoshioku u liku Jaga, dramatičnu Australku Nataliu Kosovac kao Desdemonu ili nježnu Auku Maruo kao Emiliu. Čestitke i svim ostalim interpretima solističkih likova, kao i Vojske i naroda, među kojima su također samo solisti kao vidljiv dio usklađenog kolektiva. Predstava zaslužuje što bržu obnovu u novoj sezoni jer su dosadašnje predstave - između premijerne 26. lipnja i posljednje ovosezonske reprize 2. srpnja - bile unaprijed naslijepo rasprodane i mnogi nisu uspjeli doći do karata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....