60. SPLITSKO LJETO

Othello u Milerovoj predstavi ostao u sjeni suparnika Jaga

 Ante Čizmić/CROPIX
Slovenski redatelj režirao je u Meštrovićevu muzeju odličnu predstavu po Shakespeareovu ‘Othellu’

Slovenski redatelj Eduard Miler režirao je u Meštrovićevu muzeju odličnu predstavu po Shakespeareovu “Othellu”, u novom prijevodu Mate Marasa. U prostranom, skladnom atriju nekadašnjeg ljetnikovca obitelji Capogrosso, sagrađenom početkom 16. stoljeća, Othella je zaigrao Mislav Čavajda, Jaga Nikola Ivošević, a Desdemonu Judita Franković.

Milerova stalna dramaturginja Žanina Mirčevska ostavila je tek najnužnije od teksta i svela radnju na troje glavnih aktera. Jago je nesumnjivo glavni lik, Othello je njegov lutak, a Desdemona igračka.

Izvrsni Jago

Predstava traje svega sat i petnaest minuta, ali Shakespeareov raspjevani genij nije iznevjeren. U stvari, ovi naši glumci točno toliko Shakespearea mogu izdržati na sceni. Osim Nikole Ivoševića, koji bi mogao igrati do jutra. Njegov Jago najbolji je što sam ga ikad vidio.

Ukopan u crni granulat, kojega je nekoliko kamiona nasuto u atrij, od prve pojave donosi opasnost. Kao da svoj plan uništavanja Othella provodi već jako dugo, no dosad nije našao zgodu da ga dotuče. S rukama na bokovima, malko raskrečen, on hladnokrvno melje pred svojim zamorcima i ne skrivajući nadmoćnu inteligenciju. On nije dosadan psihopat niti zavidljivac vrele krvi, nego je njegova ljubomora na Othella mnogo dublja. Ne mrzi ga zato što ga nije izabrao za svoga poručnika nego ga mrzi jednostavno zato što je alfa mužjak i ljepotan. Njegovi rasistički ispadi nisu zapravo motivirani Maurovom bojom kože, nego njegovom vitalnošću, pa i mladošću.

Ovaj Jago nema u sebi ni traga kakvog kukavičluka, on je hladnokrvan kockar željan dodatne zabave. On, u stvari, ne samo da ne podnosi Othella, on ne podnosi nikoga i ni u čemu ne nalazi zadovoljstvo.

Nezahvalna uloga

Ubojstvo ga mami, smrt bližnjega uzbuđuje, a ženske ga čari ne zanimaju. Ako ne “igra” na život i smrt, osjeća kako je hladan je i prazan. Zato mora djelovati. Njegov sonorni, napukli glas potpuno ovladava prostorom. Jedini Ivošević govori iz trbuha i glumi organski, “ispod teksta”, vireći iza stupova, pojavljujuće se iz različitih kutova, sve u pomno razrađenom mizanscenu.

Mislav Čavajda ponešto je pao kao žrtva treme. Stisnuta grla jedva slijedi vlastite pokrete. Tijela isklesana a glasa meka teško se snalazi pred superiornim Jagom, a kako povremeno šušljeta i guta vokale, meni se čak učinio smiješan. Dakaklo, jako je teško igrati na otvorenom. No sugestija je sljedeća: ako je već nabildao tijelo, mogao bi “nabiladati” i scenski govor. Od tri glavne uloge, najnezahvalnija je možda ona Desdemone. Judita Franković dosta čisto govori, ima lijepu boju glasa i stanovitu emociju. No dosta je i ukočena, a osim početnog tona, što ga je očito zadao redatelj, ne pronalazi načina da ga varira. Govori točno, ali uvijek isto, a i gluma u cijelosti joj je takva. U stvari, za mladu početnicu snašla se dosta dobro. Akteri su odjeveni u kostime Jelene Proković, koji su ponešto banalni.

Dojmljiva scena

Svi osim Desdemone u crnom platnu, s hlačama sa crvenim crtama na šavu, djeluju više kao vatrogasci ili dimnjačari nego kao vojnici. Branko Hojnik osmislio je dojmljivu i funkcionalnu scenografiju kojom je “popunio” fizičke praznine u prostoru i naglasio tragediju što raste iz zbivanja.

Po sredini je četverokut s vodom, gdje će Desdemona skonačati, a Othellu je najzanimljivija velika metalna ploča - ogledalo, što vibrira podnio kolonada u zapadnom boku atrija. Među ostalim ulogama, izdvojio bih mladog Marjana Nejašmića Banića kao mletačkog dužda Lodovica..

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:38