NAJBOLJA PREDSTAVA `MRZIM ISTINU´

Oliver Frljić je zaslužio nagradu Gavellinih večeri

ZAGREB - Pobjednik 26. Gavellinih večeri, koje su ugostile osam predstava po izboru ovogodišnjeg selektora, književnika Tomislava Zajeca, predstava je Olivera Frljića “Mrzim istinu” u produkciji zagrebačkog Teatra &td. Zasluženo.

Upropaštena prošlost

Doduše, naći će se sumnjivici koji će reći da su Frljiću nagradu dodijelili njegovi pajdaši s Akademije, mladi redatelj i dramaturg Saša Božić te mladi dramaturg i pisac Ivor Martinić. No, treći član žirija bila je Inge Appelt, nekonvencionalna glumica snažne osobnosti, podjednako značajna za teatar i film, i za dvojicu mladića svakako autoritet.

Kako bilo, žiri je prije svega nagradio predstavu u koju je, zapravo, uloženo najviše priprema i rada od sviju prikazanih. Premijerno je izvedena početkom svibnja u pokrajnjoj &td-ovoj dvorani, gdje stane 40-ak gledatelja. Gavellina pozornica idealan je prostor za nju.

Četvero glumaca, Ivana Roščić, Rakan Rushaidat, i mladi Filip Križan i Iva Visković igraju Frljićevu obitelj, majku, oca, njega i sestru mu. Osim što doista igraju “epizode” iz Frljićeve autobiografije, koje je on napisao, oni su zastupnici i stvarnih roditelja koji se bune protiv tih Frljićevih “podvala”. Predstava ocrtava vrijeme nakon rata, žarište je izgubljeno, u upropaštenoj prošlosti i nedoglednoj budućnosti. U povodu praizvedbe napisao sam da je Frljić po svemu sudeći sazrio kao redatelj.

Nije trebao ‘Revizor’

Ovogodišnjem izborniku, Tomislavu Zajecu, teško bi se mogao uputiti ozbiljan prijekor. Doduše, nije trebao uvrstiti u program Gogoljeva “Revizora”, u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, jer predstava je dosta stara, još s lanjskih Igara, na kojima je i Zajec surađivao…

Krleža je prikazan tri puta. “Gospoda Glembajevi” zagrebačkog HNK, u režiji Vite Taufera, i beogradskog Ateljea 212, u režiji Jagoša Markovića, te “Leda” osječkog HNK, u režiji Ivana Lea Leme. Tauferovi “Glembajevi” mnogo su ozbiljnija predstava od Markovićevih, gdje glumci previše soliraju po jako skraćenom tekstu. Lemina “Leda” dosta je površna, a staromodna, no otkriva jedan ozbiljniji problem: u Osijeku, kao ni u Rijeci ili Splitu, nema mladih glumaca. U Leminoj su predstavi praktički svi glumci iz matičnog ansambla koji ovakav tekst uopće mogu odigrati: Velimir Čokljat, Nela Kocsis, Tatjana Bertok Zupković i mladi Miroslav Čabraja. A najbolji je Osječanin Aleksandar Bogdanović, u ulozi Viteza Olivera Urbana, gost iz zrenjaninskog Narodnog pozorišta “Toša Jovanović”.

Donekle je razočarala režija uglednog gosta iz Gruzije Davida Doiashvilija koji je s ansamblom riječkog HNK postavio prozne tekstove japanskog klasika Ryknosukea Akutagawe, pod naslovom “Život lude”. Scena je lijepa, i kostimi, ali kao da se nije našao s glumcima. Damir Orlić i ostali igraju ukočeno, monotono.

‘Nosi nas rijeka’

Matična Gavellina predstava, Dolenčićeva režija komada Elvisa Bošnjaka “Nosi nas Rijeka”, po mom je ukusu najbolja poslije Frljićeve. Posrijedi je dobar pisac, a na sceni zainteresirani glumci, među kojima je vjerojatno najdojmljiviji Darko Milas.

To je tiha, komorna predstava, a potpuno suprotan je Euripidov “Kiklop” u preradi Gorana Ferčeca i režiji Ivice Buljana, a u produkciji velikogoričke Scene Gorica i Teatra &td. Zamišljena kao ironična rekonstrukcija satirske igre, predstava je bučna i banalna. Nastupaju neki glumci, neki plesači i gotovo stalni Buljanovi suradnici iz skupine Let 3, koji su na sceni sigurni u sebe, osobito Zoran Prodanović Prlja, ali oni zapravo održavaju koreografiran koncert i ne proizvode, recimo to tako, ikakvu dramsku napetost. Zaglušujuća glazbena kulisa i sedamnaest golih ili polugolih muških tijela nije bilo dovoljno da rastjeraju ravnodušnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 09:00