BOBO JELČIĆ ZA JUTARNJI

'Ne treba nam pet studija glume. Dvije trećine glumaca u Hrvatskoj nakon diplome bit će bez posla'

 Ranko Šuvar/CROPIX

Nakon vrlo uspješnog debija na filmskom platnu s filmom “Obrana i zaštita” koji je bio apsolutni pobjednik Pule, a prikazao se i na Berlinaleu, još uvijek prije svega kazališni redatelj, Bobo Jelčić priprema drugi dugometražni film “Sam, samcat” kojem je tema problemi roditeljstva nakon razvoda braka. Povjerenici HAVC-a Dalibor Matanić i Branko Schmidt pohvalili su scenarij kao “intiman i hrabar, jasno i precizno napisan” i dodijelili mu četiri milijuna kuna. Redatelj Jelčić u filmu se, izgleda, bavi autobiografskom temom...

- Nije to moja priča. Nju neću pričati. Vjerojatno vam je jasno zašto. Priča je problemska, ne autobiografska. Tiče se postrazvodne situacije, svega onoga šta ona nosi sa sobom, tu je brdo emotivnog i birokratskog materijala. A opet, ne radi se tu ni o postrazvodnoj situaciji samoj po sebi, već je ona platforma za preispitivanje uvriježenih pojmova poput roditeljstva, pozicije djeteta, pa i braka samog. Film ne okrivljuje i ne osuđuje, ne bira strane, ne daje nekom za pravo, ne ideologizira, već evidentira nemoć čovjeka pred problemima s kojim se suočava. Scenarij je tek u prvoj ruci i vidjet ćemo šta će se s njim još događati - govori redatelj.

‘Galeb’ u Hrvatskoj

Bobo Jelčić poznat je kao prvi hrvatski kazališni redatelj čija je predstava igrala u francuskom nacionalnom kazalištu. ZeKaeM-ov komad “S druge strane”, koji je radio u suradnji s Natašom Rajković, uz brojna druga gostovanja, prije tri godine bio je i u Nacionalnom teatru La Colline u Parizu. Sada Jelčićev “Galeb”, također u ZeKaeM-ovoj izvedbi, opet bilježi popularnost na europskim pozornicama, gostovao je već na Kunstenfestivaldesartsu u Bruxellesu gdje ga je kritika percipirala kao “fascinantan uvid u fizički i razigran teatar, iznimno duhovit, koji donose izvanserijski glumci”, u Modeni i Nitri, a u svibnju putuje na jedan od najvažnijih kazališnih festivala u Europi Wiener Festwochen.

- Istovremeno, “Galeb” nije pozvan niti na jedan domaći festival i nema niti jednu hrvatsku nagradu osim one publike Teatar.hr. Zar to nije, u najmanju ruku, čudno? Smatram to nastavkom odnosa neprihvaćanja i marginalizacije, koje ovdašnji kazališni moćnici ili ne znam više tko prakticiraju kad smo Nataša Rajković i ja u pitanju. To da moramo uspjeti vani, da bismo uopće bili vrednovani, već je upisano u naše biografije i odavno se već na to ne obaziremo. Barem znamo s kim imamo posla - nastavlja redatelj.

Za ilustraciju spominje kako je - unatoč činjenici što su u našem kazalištu postali popularni aktivizam, politička osviještenost, i slično - lani s Dubrovačkih ljetnih igara skinuta predstava “Allons enfants” koja se igrala u Gradskoj vijećnici.

- To su učinili Vlahušići i njima slični, iz političkih razloga. Predstava je već bila dogovorena, termini rezervirani, a nitko iz redova politički osviještenih aktivista, kulturnih moćnika, Hrvatskog društva dramskih umjetnika i novoizabranog vodstva Dubrovačkih ljetnih igara nije prozborio ni riječ.

Bez Nagrade glumišta

Ni nakon naše peticije i protesta, a sve vjerojatno iz straha da se nekome ne zamjere i da održe mit o vlastitoj vjerodostojnosti. Naprosto su okrenuli glavu, da ih netko ne bi smeo u uživanju u vlastitoj hrabrosti. Vrhunac cijele priče je da nova ravnateljica Dramskog programa Ljetnih igara postavlja isti naslov na ovogodišnje Igre, bez da se ičim odredila o lanjskim događajima. Šta se može reći na sve to, osim da se čovjek zbilja ne osjeća dobro u takvom okruženju. Ili da se ponosim što u 20 godina, koliko se bavim ovim poslom, nisam dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Tko se još može time pohvaliti? Malo tko - ciničan je Jelčić.

Od vremena Parove intendanture sve su uprave zagrebačkog HNK uzaludno molile Jelčića da režira u središnjoj kazališnoj kući. On se, međutim, čvrsto držao mišljenja da njegove komorne, intimističke predstave ne bi odgovarale velikoj sceni baroknog okvira. Sada se, nakon poziva intendantice Dubravke Vrgoč, predomislio. Tekst još nije napisao, ali premijera je već zakazana za studeni.

Dolazak u HNK Zagreb

- Stalno problematiziram kazalište, njegov jezik, ulogu u društvu. Možda će baš velika scena HNK biti pogodna za nastavak preispitivanja, upravo zato što je pogodnija za opere i balete nego za dramu, pa samim time dramu dovodi u pitanje. No sve je još daleko... Sama priča će uvjetovati prostor predstave. Možda u konačnici to uopće ne bude velika scena. Ali Miletićev teatar i sve to šta ide s njim mi je, kao i dugometražni film, izazov. Mami me i činjenica da tamo postoje glumci s kojim nikad nisam radio - kaže.

Iznenađujuće je zapravo kako je dugogodišnjem kazališnom redatelju isprve dugi filmski metar pošao od ruke.

- Ako točno znaš što želiš raditi, ako si priču koju radiš sam proživio, kao što je moj odnos prema rodnom Mostaru, uvijek ćeš naći načina da je ispričaš. Problemi u umjetničkom radu nastaju kad temu redatelj nije proživio intimno.

Bogdan i Knezović

Kad smo kod Mostara, jesu li Hercegovci stigmatizirani u kulturnim krugovima Zagreba?

- Jesu, ali pozitivno - smije se Jelčić, nastavljajući:

- U hrvatskom kazalištu ne postoji hercegovački lobi. Mislim da Hercegovce, ako nije deplasirano generalizirati, kazalište ne zanima pretjerano, skloniji su unosnijim poslovima. Ali, eto, Slaven Knezović mi glumi u filmu, s Gogom Bogdanom sam dobar drugar, a glumio je i u “Galebu. No, ne volim se tako legitimirati. Nisam sklon kolektivitetima i udruživanjima po linijama. Inzistiram na raznim identitetima koje posjedujem.

Paralelno s režijama na filmu i u kazalištu, Jelčić je i profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim u Zagrebu, u Hrvatskoj je još četiri studija glume: u Osijeku, Splitu, Rijeci, te privatni u Dubrovniku.

- U jednoj tako maloj zemlji i jedan studij glume je previše. Svi ti glumci neće naći posao u struci. Za struku samu je, s druge strane, odlično da godišnje dobije oko 60 ljudi, odnosno da ima veći prostor za selekciju najboljih. Mislim da će dvije trećine diplomiranih glumaca vrlo brzo nakon Akademije shvatiti da u struci neće zarađivati kruh - zaključuje Bobo Jelčić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 17:41