ŽELJKA UDOVIČIĆ

‘Ne pada mi na pamet u ravnatelje. Oni uglavnom broje toalet papir po teatru‘

Zeljka Udovicic
 

 Marko Todorov/Cropix
Iako odrasla na Gornjem gradu, njezino južnačko podrijetlo donijelo joj je, kaže, pobjednički mentalitet

Više dosadašnjih predstava koje su konkurirale za najbolju predstavu u cjelini u pet godina Zlatnog Studija kao dramaturginja potpisala je Željka Udovičić Pleština. Za Zlatni Studio bila je nominirana Gavellina predstava "Ponovno ujedinjenje dviju Koreja", zatim dubrovački "Hamlet" i "Tko se boji Virginije Woolf" Teatra Ulysses, predstave koje su 2020. bile u finalu najveće nagrade, kada je kružila šala kako Željka Udovičić ne može izgubiti. I nije izgubila. Te godine Zlatni Studio osvojio je "Hamlet" kojeg je stalna suradnica Paola Magellija, no i mnogih drugih redatelja, pažljivo pripremila na Tvrđavi Lovrjenac. Ove je godine potpisnica dramaturgije Magellijeve predstave "Ja sam ona koja nisam", odista izvanrednog događanja na pozornici prema tekstu Mate Matišića, koje je utrku za Zlatni Studio startalo s čak sedam nominacija, a predstava je ušla i u finale nagrade zajedno s nekoliko glumačkih protagonista ZeKaemov-a naslova. Mnogo je faktora koji čine uspjeh te predstave.

- Riječ je o spretnom teatarskom suodnosu svih elemenata predstave, od sjajnoga teksta, glumaca koji su mu udahnuli život pejzažima vlastitih duša, zatim glazbe, scene, kostima, videa te Paolovog i mojeg scenskog čitanja Matišićeva svijeta, a sve u svrhu zajedničke potrebe da progovorimo o položaju žene u suvremenom društvu koji nas se sviju tiče. Predstava upire prstom u devijacije društva, zavirujući u svjetove triju generacija žena, prokazuje društvo koje ih ne razumije. Uprizorenje određuje scenski intrigantan suodnos fikcije i stvarnosti te stvaranje globalne slike svijeta analizom vlastitoga mikrokozmosa. Pojedinačne sudbine, koje unatoč humornim intervencijama skrivaju osobne tragedije, postaju odrazi globalnih problema i stvaraju sliku svijeta u kojemu živimo gdje se otvaraju i drugi motivi poput korupcije, kriminala, licemjerja, poslušnosti i karijerizma - govori Željka Udovičić o predstavi "Ja sam ona koja nisam". Zagrebačka dramaturginja s diplomom Pravnog fakulteta i Akademije dramske umjetnosti odrasla je na Gornjem gradu, ali neodvojivo od njezine biografije zatonsko je podrijetlo.

image


Zeljka Udovicic

Marko Todorov/Cropix
image

dramaturginja Zeljka Udovicic Plestina i redatelj Paolo Magelli.

Nera Simic/Cropix

Bučna familija

- Iako sam Zagrepčanka, moj zatonski, južnjački temperament odnosi pobjedu! Da, odrasla sam na Gornjem gradu i ne bih se mogla se "pohvaliti" teškim djetinjstvom koje krasi velike biografije. Moje je djetinjstvo bilo sretno, obilježeno velikim, veselim obiteljskim okupljanjima i govorenjem uglas! Nitko od moje obitelji nema veze s kazalištem, osim što smo ga redovito pohodili. Još kao klinka na Gornjem gradu, šuljala sam se u dvorišta koja su bila povremeni kazališni prostori. Nije mi promaknula gotovo niti jedna izvedba legendarnoga "Oslobođenja Skoplja", zatim prve histrionske predstave. Na koncu više nisam mogla izaći iz tih "dvorišta". Upisala sam, ipak, Pravni fakultet. Bio je to izbor "iz nužde". Moralo se u mojoj obitelji upisati jedan "ozbiljan" fakultet. Taj me zanimao. Danas mi je drago da sam ga završila, koristio mi je, pogotovo u izletima u obavljanje administrativnih funkcija - govori.

Dvije istine o teatru

Po prirodi nesklona odustajanju, uporna, čak, kako kaže, i tvrdoglava, upisala je dramaturgiju u vrijeme dok je bila na trećoj godini Pravnog fakulteta.

- Dramaturgija nudi mnogo različitih, a srodnih polja umjetničkoga djelovanja, od pisanja, prevođenja, adaptiranja, dramatiziranja predstave itd. U dramaturgiji sam prepoznala prostor slobode i odgovornosti; propitivanje zakona društva i vremena koje nas je zateklo, ne na propisani, već na osobni, umjetnosti svojstven način. Nažalost, dramaturgija u nas još uvijek nije postala nezaobilazni dio kazališnih institucija. No, veseli me kada vidim sve više mladih autorskih timova, što znači da se situacija mijenja… - nastavlja.

U godini Univerzijade, na Dubrovačkim ljetnim igrama, potpisala je kao dramaturginja svoju prvu predstavu. Bile su to Euripidove "Feničanke" u režiji Paola Magellija.

- Bila sam još studentica i pamtim to prvo profesionalno iskustvo, sjećajući se dvije, za moj teatarski život, presudne stvari. Ta je predstava zloslutnom intuicijom najavila rat koji će nam se dogoditi. Umjetnost može detektirati budućnost. Njezina je intuitivna snaga nepogrešiva, ako imaš potrebu prokazati problem. Bez toga nema predstave koja provocira emociju, razmišljanje, jer je pravi teatar nužno političan. Kao drugu važnu stvar, naučila sam te 1987. godine da teatar ne postoji ni zbog redatelja, niti zbog dramaturga, nego zbog glumaca. I da kada ulazim među zidine Lovrjenca ili u mrak dvorane i čekam početak probe, sve svoje privatne strahove trebam ostaviti da pričekaju s one stane vrata. Na taj način dešava se hrabrost za postavljanje pitanja koja nisu ugodna - tumači dramaturginja koja je desetak godina nakon "Feničanki" s Paolom Magellijem potpisala kultnu Gavellinu izvedu I. S. Turgenjeva. Baš kako je predstava "Mjesec dana na selu" bila raskrsnica u dotadašnjem poimanju svjetskih klasika na pozornicama, predstava nakon koje više ništa u hrvatskom kazalištu nije bilo isto, na predznak novog doba ćuti i "Ja sam ona koja nisam", iako je nemoguće u ovom trenu anticipirati njezin budući utjecaj.

Stari hit u Gavelli

- Taj Turgenjev je igrao dugo, "mjesec dana" potrajalo je više od 10 godina! Na svjetskim pozornicama. Sve dok glumci nisu godinama debelo nadrasli svoje uloge. I danas pamtim zadnju izvedbu! Bilo je doista emotivno. Glumci nisu željeli odustati. Ni publika. Ali, uprava je odlučna u tome da je gotovo. Goran Navojec držao je govor. Bio je to kraj jedne ere. Turgenjev i jest klasik upravo zato što se dade pročitati iz perspektive svakoga vremena. Klasici i jesu klasici jer nam dopuštaju tumačenje iz perspektive svakoga vremena. Veseli me da ste tu predstavu prepoznali. Uvjerena sam da ista sudbina čeka i predstavu "Ja sam ona koja nisam". Ona nam nudi i stvarnost i maštu. Naše žene nisu žrtve, one su borkinje koje traže od nas da prepoznamo njihovu istinu – priča Željka Udovičić.

Još je jedna slavna predstava iz tog razdoblja su ZeKaeMove "Tri sestre" koje su svijetom putovale.

- Kad pomislim na "Tri sestre", sjetim se, primjerice, dugačkih redova za karte na festivalu u Bogoti gdje je predstava proglašena najboljom od njih dvjestotinjak, sjetim se kako je bilo lijepo jezikom teatra savladati lingvističku barijeru, igrati dodatne predstave… "Tri sestre" su bile razlog što su nas zvali da na istom festivalu imamo premijeru Krležinog "Kraljeva" - sjeća se i divnih kolega kojih više nema, Branka Supeka i njegove trube, Davora Borčića i njegova monologa na lusteru.

Bivše funkcije

U Magellijevoj splitskoj i šovagovićevskoj fazi, kada su se radili "Cigla" i "Ptičice", Željka Udovičić već je bila ljubavi s današnjim suprugom, prvakom HNK Zagreb, a tadašnjim članom splitskog HNK Milanom Pleštinom.

- Prva naša zajednička predstava u kojoj je Milan odigrao glavnu ulogu bila je "Buzdo", bio je s nama i veliki Boris Dvornik, ali ipak tu predstavu pamtim po zadnjem scenskom nastupu Zdravke Krstulović. Njezina se uloga zvala jednostavno – Dalmacija. Slijedila je još "Antigona" s Editom Majić i Milanom kao Kreontom, Filipovi "Festivali"… Što se pak Pleštine tiče - nemam ja tu zasluga. Milan je oduvijek sjajan glumac. Ali težak sugovornik u kućnim raspravama o dramaturškim temama. Ni jedno od nas dvoje ne popušta u ime ljubavi kad su teatarske teme na meniju. Nemilosrdno se gađamo argumentima. Druge teme se teško probijaju kroz naša ulazna vrata. Osim priče o Alu, našem malom psu, i - naravno - kuhinji. On voli kuhati, a ja jesti - otkriva detalje iz doma.

Bila je umjetnička ravnateljica Gavelle, pomoćnica ministra kulture te zamjenica pročelnika za kulturu.

- Na tim sam mjestima bila kao stručna osoba. Poziva i dalje ima, zahvaljujući i činjenici da imam dva kompatibilna fakulteta za te poslove: pravo i dramaturgiju. Kako sam ljevičarka i smatram da konzervativnim promišljanjima u umjetnosti nema mjesta, moji su se politički angažmani do sada preklapali s mandatima socijaldemokratske vlasti koja se u moju stručnost, kada sam bila pomoćnica ministra Vujića, nije upletala. Potom sam bila zadužena za kulturu Grada Zagreba, gdje sam, kada sam smatrala da je došlo vrijeme, dala ostavku, i moji su iskoraci u administrativno bavljenje kulturom time završeni. Nadam se da se pamte pokrenuti projekti u vrijeme mojih nastojanja: od kina Europa, festivala Komorne glazbe, Jazz festivala itd. Što se ravnateljske pozicije tiče, nisam osoba koja drži ravnateljsku poziciju titularnom povlasticom, nego odgovornim činovničkim mjestom. Nemam ni volje, niti vremena baviti se revizijama, pravnim začkoljicama i nedostatkom novca. Ne želim brojati toalet-papire, a to je sada postao pretežiti dio posla ravnatelja kazališta. Možda dođu ponovno vremena kada ravnatelji budu osobe koje kreiraju repertoar. Onda ću se, ne budem li prestara, prijaviti - smije se.

Kao dramaturginja potpisala je u 35 godina više od 130 predstava koje su igrale u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Venezueli, Crnoj Gori, Kolumbiji, Francuskoj, Srbiji, BiH, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori.

- Bilo je i onih predstava koje, unatoč htijenju i trudu, nisu pogodile u sridu. Nema recepta za uspjeh. Jedino je sigurno da moraš znati razlog zašto nešto radiš. Onda ni promašaj nije besmislen. Vrhunci? Smatram se sretnicom da sam imala priliku puno raditi na različitim jezicima. Ako ti se dogodi da se ukopaš na jednome mjestu, prijeti opasnost da ti horizonti razmišljanja postanu opasno uski, tijesni - govori dramaturginja čiji su prijevodi Shakespearea izvođeni u kazalištima, kao što je i adaptirala brojne romane za scensko izvođenje: Kafkinu "Ameriku", Dumasova "Tri mušketira", Orwellovu "Životinjsku farmu". Neostvarena joj je želja raditi na Shakespeareovu "Macbethu". Dramaturginja je u Zagreb filmu i surađivala je i na scenarijima igranog filma, pored intenzivne suradnje s, u hrvatskom kazališnom prostoru od 1974. godine, neuništivim Paolom Magellijem.

Kultura šljokica

Pobijedila je u međuvremenu u bitki s teškom bolešću.

- U trenutku kad si iznenada prisiljen suočiti se s pitanjima pred kojima radije kroz život zatvaraš oči, barem je to bio moj slučaj, nužno poredak stvari, vrijeme, dobiva novu perspektivu. Postaješ odlučniji, hrabriji, beskompromisan u borbi za vlastite ideale, ali i tolerantniji, mekši prema ljudima koji su ti bliski. I još jedna važna stvar na koju su me upozorili doista divni liječnici Klinike za tumore koju sam naučila prihvatiti: nema pobjede. To je bitka koja traje i ima razne faze. Na to se navikneš. Opasno je proglasiti se pobjednikom - reći će o nezahvalnoj borbi.

Prije pandemije u hrvatskim kazalištima prodalo bi se godišnje više od dva milijuna karata. Kazalište doista, što se umjetničkih oblasti tiče, prijeti da postane najvažnija sporedna stvar, naravno, nakon filma.

- Suvišno je opet spominjati dostojnije financiranje, a ne - tretiranje umjetnosti tek karobe na tržištu. Umjetnost se ne može nadmetati s kulturom šljokica. U tom je slučaju ona prisiljena dodvoravati se, ne bi li se svidjela kome i gdje treba. Bilo bi lijepo da je se odgovorni sjete prilikom kreiranja budžeta, a ne da je zaboravljaju na razini administrativne greške i onda je se sjete lamentirajući o nacionalnom identitetu čiji je ona kvalitativni nositelj. No, nije sve tako crno. Kazalište je zasigurno umjetnost budućnosti - prognozira dramaturginja koja bi voljela jednog dana raditi na nekoj operi.

- Opera me privlači. Dva puta je zamalo takva suradnja dogovorena, no imala sam prethodno isplanirane projekte pa do realizacije nije došlo. Ali, nikad nije kasno… - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:03