Marulićevi dani zreli su za malu reformu. Ništa se nije mijenjalo u protekle 33 godine. Prvih se godina festival oslanjao na ono što je imao: velikom većinom na izvedbe domaćih klasika u produkciji domaćih kazališta. Pokoji Krleža pristigao bi iz susjednih zemalja i tako godinama.
Naše dramsko pismo, a time i kazališta, još su gotovo cijelo desetljeće nakon pada diktature komunističke parije, sve otprilike do početka novoga stoljeća, bili žrtva proživljene traume.
Bijaše dakle naše dramsko pismo poslije Drugoga svjetskog rata meštrija politikom opterećenih muškaraca, većinom profesora i nekakvih književnika kao takvih, koji su od pozornice i glume bili zapravo udaljeni podjednako koliko i političari kojima su služili, opirali im se ili ih naprosto pokušavali izbjeći. Stoga su pisali ili subverzivne, "filozofske" komade ili nekakve druge, manje frustrirajuće parabole. Pisac je, da bi prosperirao recimo kao satiričar, morao imati potporu upravo onih koje satirizira, Partije, makar prešutnu. Kritika je tako navodno bila dopuštena, ali jedino drugarska, pozitivna. Obiteljske teme, priroda čovjeka, emocionalna inteligencija, osjećaj za dramske situacije - sve to bijaše potisnuto ili kao buržoaska dekadencija ili kao nevažna tema u usporedbi s represijom u društvu.
Bijaše naše kazalište teško, tromo, ansambli pod prismotrom udbaša, direktori pod prismotrom partijaša. Tobožnja sloboda misli plaćala se unutarnjim progonstvom, tihim, gotovo nedokazivim. Glavni je primjer pokojni Ivo Brešan. Čak i djeca u školi danas znaju za njega, mladi teatrolozi svakako su proučili zašto je njegov "Hamlet u Mrduši Donjoj" u režiji Božidara Violića najznačajnija naša kazališna predstava ne jedino s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sve je to lijepo za povijest, ali u stvarnosti, Ivo Brešan bio je provincijski profesor kojemu je bio zapriječen put k bilo kakvoj spisateljskoj karijeri. Brešanovi komadi igrali su s vremenom diljem istočne Europe, osobito u Poljskoj. Međutim, u stvarnosti, Ivo Brešan nije dočekao praizvedbe svojih izvanrednih komada gotovo nikad na vrijeme. Bijaše sklonjen njegov rad na jedan perfidan način i od takozvane struke, proglašavan bijaše dakle za običnog uču koji je nešto jednom dobro napisao, a otad se samo ponavlja pa ga i ne treba igrati.
Ivo Brešan dočekao je demokraciju, ali ona više nije marila za njega. Pa je opet trebalo proći koje desetljeće da se shvati kako su njegovi komadi živi i u novome kontekstu. Bilo kako bilo, dogodilo se i to da Ivo Brešan osvoji Marulića za najbolji tekst - posthumno. Nema sumnje da mu je to mnogo značilo.
Ukratko, Marulićevi dani trebali bi dijeliti nagradu za najbolji suvremeni dramski tekst umjesto nagrade za najbolji tekst kao takav jer što da radimo s Krležom kad se pojavi na festivalu? Hoćemo li ga još jednom nagraditi pa će svima biti milo što smo ga imali?
Druga nagrada koju bi festival trebao uvesti jest nagrada za najbolje mlade glumce. Festival obično daje tucet predstava, a predstava, kao što znamo, nema bez glumaca. Koliko god je posrijedi festival kojim se slavi dramsko pismo, to dramsko pismo jest dakle mrtvo slovo na papiru mimo pozornice. Nagraditi nekoga iskusnog i etabliranog uvijek se može, no primijetiti nekoga novoga mnogo je važnije.
Treće, nagrade bi trebale biti i novčane. Zašto ne dodijeliti određen iznos eura nagrađenima? Osobito piscima koji su ionako najslabije plaćeni umjetnici u cijelom lancu proizvodnje jednoga kazališnog djela. Postoje u nas mnogo neznačajnije kazališne manifestacije koje dijele novčane nagrade pa se može reći da su Marulićevi dani iznimka, a ne pravilo. Možda upravo zato što se pisci i dalje promatraju kao nužno zlo u jednoj oportunističkoj i napola usmenoj kulturi, kava je naša, sa socijalizmom i bez njega.
Trideset i tri godine za jedan je festival lijepa dob, da ne kažem da je u Isusovim godinama, a sudeći prema razvoju, postajat će još bitniji. Danas, naime, a čini se da će i ubuduće, godišnje se napiše i 60 drama koje bi se mogle isprobati na pozornici, a ne pišu eto više jedino, što se kaže, bijeli muškarci koji su frustrirani što nisu na poziciji moći, nego piše tko hoće, a u posljednjih deset godina u većini žene, među njima glumice, novinarke, redateljice, a jedino dramaturginje. Među muškarcima također je sve više isključivo kazališnih ljudi, dakle onih iz prakse, a ne onih koji u nekakvoj tišini svoje sobe umuju apstraktno. Hoću reći, dramski pisac kao takav danas više ne pripada prije svega književnosti, nego prije svega kazalištu. Opet je primjer za to "Hamlet u Mrduši Donjoj". Tekst drame fiksiran je zapravo na probama, a ne u piščevoj glavi. Kazališni tekst bistri se uživo i zapravo bi svaki pisac trebao svoj rukopis ostaviti otvoren do neke uspjele izvedbe, po kojoj ga onda fiksira.
Zvuči blasfemično, no tako je otprilike radio i primjerice Shakespeare.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....