HNK Osijek 8. studenoga premijerno je na kazališnoj pozornici izveo kultni tekst Fabijana Šovagovića "Sokol ga nije volio". "Sokol" je 1982. godine prvi put igran u nekom kazalištu, bilo je to Dramsko kazalište Gavella, a 1988. Branko Schmidt je po njemu snimio, za socijalističke pojmove, kontroverzan politički film. Riječ je, naravno, o "Sokol ga nije volio", potresnoj kronici Slavonije u II. svjetskom ratu. Dok su u kultnoj ekranizaciji u "Sokolu" zajedno zaigrali otac i sin Šovagović, premijeru u Osijeku potpisuju Filip Šovagović kao redatelj i njegova sestra Anja Šovagović Despot kao dramaturg. Anja Šovagović također igra ulogu Bake, Stažine matere u predstavi...
* Što vam na osobnoj razini znači rad na "Sokolu" s obzirom na to da je riječ o tekstu vašeg oca, a da ga režira vaš brat?
- Kad mi je Filip predložio da budem dramaturg na predstavi ‘Sokol ga nije volio‘, protrnula sam trenutno i pristala bez razmišljanja. Taj mi se tekst svako malo uvlači u misao, još otkada sam kao djevojka koja je u gimnaziji učila daktilografiju prepisivala tatin rukopis. On je diktirao, a ja sam se pravila važna kako dobro vladam pisaćim strojem. Kucala sam sa svih deset prstiju i bila sam bitno brža od njega koji je kucao s dva kažiprsta i stalno griješio. Kako je bio uzbuđen i nervozan zbog rađanja svoje prve drame, nije imao vremena ignorirati moju ponudu, pa sam ujedno bila i prva čitateljica ‘Sokola‘. Shvatila sam to kao neviđen privilegij, časnu i neobično važnu dužnost.
Sličan osjećaj obuzeo me kada mi je brat ponudio da budem dramaturginja u njegovoj režiji, samo ovaj put dramu već odavno znam napamet, a obiteljske tajne, zamršene odnose i neotkrivene životne istine, koje sam tada, prepisujući tekst, vrlo neposredno otkrivala, danas s uzbuđenjem dijelim s ekipom, glumcima i umjetnicima u radu na osječkoj predstavi.
* Kakva je suradnja s bratom? Kako funkcionirate u ovim ulogama?
- Filip je redatelj velike tolerancije, strpljivosti i izvanredne intuicije. Istovremeno, ogroman trud ulaže kako bi u svojoj režiji sačuvao onaj tradicionalni ton i izričaj, ono najljepše, iskonsko, genetski, upisano u dušu i ukorijenjeno u tijelo, a s druge strane, u svojoj je osobnosti beskrajno tolerantan i human spram svakog grešnog čovjeka na svijetu. Čini mi se da nema boljeg umjetnika od njega koji bi znao osjetiti tu snažnu zajedničku liniju između antičke drame i seljačke filozofije koju taj komad u svojoj strukturi nosi: nezahvalni, opaki, raspamećeni antički bogovi koji s olimpskih visina siju smrt po zemaljskim oranicama i prokleta sudbina kojoj se ne može uteći... a sa zakutaka slavonske zemlje, usred svjetskih ratova, uporno tinja i živi blagost, pitomost, začudna i otvorena duša koja ćuti i pokorava se tragediji jer je i taj usud samo Božja volja koju se ne smije proklinjati.
Svatko se od nas našao u situaciji da je pomislio, pa i učinio nešto zbog čega žali cijeli život, a Šima je taj grijeh izazivanja sudbine i izbjegavanja Božje volje platio pod kopitima konja.
Moj otac je 1973. godine zapisao rečenicu koju vrlo često citiram, a koja glasi: ‘Kad bi nam dramaturgija bila tako čvrsta kao ideologija, imali bismo puno više dobrih drama nego što ih sada imamo.‘ Eh, koliko je godina prošlo, a mi još uvijek strasno ustrajemo u čvrstini ideologije, a dramaturgija nam se raspada po šavovima.
Srećom, nije teško biti dramaturginjom na jednom tako dobrom i ‘čvrstom‘ tekstu kao što je ‘Sokol ga nije volio‘, a mislim da je i Filipu iznimno važna moja duboka vjera u očevu dramaturgiju. Složili smo se vrlo brzo da u biti i nemamo dramaturških nedoumica što se same priče tiče, a mnoštvo dokumenata, rukopisa i dnevnika koje je otac za sobom ostavio olakšavaju nam posao u smislu razumijevanja priče, ratnih događaja, političkih činjenica i one povijesti koju ne pišu pobjednici. Povijesti koja uzvitlava emocije, užasava istinom i nikada ne izliječi rane.
* Jeste li od glumačkog ansambla dobili sve što ste i očekivali?
- ‘Sokol‘ je ozbiljna drama i mi smo joj ozbiljno pristupili. I nakon tako ozbiljnog početnog pristupa, ajme, trebalo je odlučiti hoćemo li i mi igrati u predstavi ili ne. Filip je sam sebi dodijelio malu ulogu njemačkog oficira, a ja sam pomislila kako nemam što igrati u komadu, za Stažu sam prestara, a za Baku sam... premlada? Onda sam pronašla jedan stari Prolog, u kojem je prvi put tiskana drama "Sokol ga nije volio", s podjelom uloga i godinama koje svaka uloga ima, pa sam shvatila da sam u najboljim godinama za igranje Bake (smijeh). Kada sam to predložila Filipu, oduševio se idejom, a Šima i Staža svoje su idealne interprete pronašli u nacionalnim prvacima Ivanu Ćaćiću i Sandri Lončarić.
Šima i Staža relativno su mladi ljudi, četrdeset i nešto godina, imaju petero djece na brizi, od kojih petnaestogodišnjak završi na Križnom putu, dvadesetogodišnjak pogine od granate, osamnaestogodišnja djevojka zatrudni s partizanom, partizančina nije stariji od dvadeset i dvije, ustaša nema ni trideset, a ilegalci skriveni u štaglju njegovi su vršnjaci... Svakako, mislim da ta energija mladosti i energija najplodnijih godina čovjekova života koje su u nesretnom srazu s nemilosrdnim događajima koje ratni vihor donosi, da je i to ono što dramu čini tragedijom.
A sigurna sam da će naši glumci Miroslav Čabraja, Vladimir Tintor, Duško Modrinić, Domagoj Janković, Mario Rade, Armin Ćatić i cijela plejada vrhunskih mladih glumaca: Dominik Karaula, Selma Sauerborn, Mirko Ilibašić, Anja Đurinović, Aljoša Čepl, Ana Minerva Šantar, Matko Duvnjak Jović, Mateja Tustanovski, Grgur Grgić, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić, kao i glazbenici Petra Bernarda Blašković i Fadil Abdulov Fafa, kroz svoje uloge oživiti dramu onako kako je jedino i moguće: sa srcem.
* Može li se reći da ste se za ovaj projekt pripremali cijeli život, odnosno koliko su trajale pripreme za ovu predstavu?
- Sudbina je utkana u ‘Sokola‘ i nije slučajno da se Fabijan, u svojim kazališnim dnevnicima i tekstovima, često bavio ‘Kraljem Edipom‘, a smatrao ga je vrhuncem tragedijske literature. Edip je bez krivnje - kriv. Šima je kriv jer - nije kriv. Iako je, po Bakinoj filozofiji, sve na svijetu Božja volja, krivnja je samo ljudska i ničija više. I svatko se s vlastitom savjesti nosi sam. Edip je sebi iskopao oči nakon što je spoznao vlastitu krivnju kojoj nije mogao uteći, Šima se sam podao Sokolu da mu skrši vrat nakon gubitka sina kojeg je grčevito nastojao spasiti. I spasio ga je, a onda je, niotkuda, doletjela granata i s tri šplitera ubila Benoša. "Božja je to volja", kaže Baka. Šima viče: "Vražja, bako!" Viče, a ne smije. Nitko ne smije. Pogotovo Šima ne.
* Koji vam je bio najveći izazov u pripremi predstave, je li bilo kriznih situacija ili je sve teklo glatko?
- Apsolutno sve je izazov koji u sebi nosi i jednu notu hazarderstva, a očito smo mu skloni, mi Šovagovi. Pa i u kriznim situacijama, obrćemo stvari u svoju korist jer nam neki urođeni optimizam ne dopušta melankoliju ili, ne daj Bože, odustajanje. Moram pritom reći kako su naši suradnici takve umjetničke gromade koje, kad se i dogodi neka defetistička situacija, svojim talentom, znanjem i vjerom u to što rade, definitivno pružaju blagotvoran osjećaj sigurnosti koji čini kao da se komad igra sam. I igra se fenomenalno.
* Kako tumačite činjenicu da "Sokola" u hrvatskim kazalištima nije bilo 35 godina, a da je primjerice u vrijeme Jugoslavije, unatoč temi, igrao sedam godina u Zagrebu i četiri godine u Osijeku?
- Povodom predstave s kojom je prije četrdesetak godina gostovao u Zagrebu, Peter Brook opisao je svoj razlog bavljenja Shakespeareovim djelom: ‘U Snu ivanjske noći nisam htio izbaciti nijednu riječ niti išta mijenjati, iz jednostavnog i osobnog razloga što mi se ta drama činila apsolutno savršenom. Pristupite li joj kao nečemu s čime se nije igrati, imate veće šanse doprijeti do njezinih dubina. Korisno je biti apsolutno uvjeren da postoji razlog zašto je svaka riječ tu gdje jest; potpunim povjerenjem u tekst dolazi se do njegova pravog oblika.‘
Vjerujem da je razlog neigranja ‘Sokola‘ u modernoj hrvatskoj državi upravo savršena dramaturška točnost ‘Sokola‘, a naši moderni hrvatski redatelji uglavnom strahuju od dobrih dramatičara jer im često nisu dorasli. Pa se boje i neugodnih istina koje su jednako tako dramaturški precizno, pa time i neizbježno, upisane u ovaj tekst. A sve je u Fabijana pitanje dramaturgije. U njega je dramaturgija puna dobrih uloga. Svako lice ima priču, ima karakter, ima dušu, ima razlog, ima ispriku. Svako lice ima svoju točnu dramaturgiju koju treba slijediti. A onaj koji je ustrajno slijedi puno toga putem može otkriti. U dobroj dramaturgiji energija emocije koju izazivaju pojedini prizori skrivena je kao vrela lava u dnu vulkana koji još nije eruptirao. Ona energija koja se polako valja u vulkanskoj utrobi, sigurna i stvarna, koja nepokolebljivo postojano čeka erupciju, život, scensku istinitost.
* Koja su vaša sjećanja na vrijeme kada je predstava igrala u Gavelli i HNK u Osijeku? Što je u vašem prikazu predstave drugačije u odnosu na predstave Božidara Violića i Joška Juvančića?
- Vrlo se dobro sjećam Violićeve režije ne samo zbog toga što sam gledala predstavu mnogo puta već i zbog toga što sam u Gavellina ‘Sokola‘ uskočila u ulogu Reze mijenjajući kolegicu Ljiljanu Blagojević, koja je otišla živjeti u Skoplje pa sam odigrala predstavu pedesetak puta. Zagrebačka predstava odigrana je više od 250 puta i postala je antologijskom i po broju publike koja ju je pogledala i po vrhunskim umjetničkim dosezima i po temi o kojoj se prvi put govorilo sa scene jednog kazališta. Danas bismo rekli da je bila politički nekorektna, a tada se zbog takve nekorektnosti saslušavalo na policiji, oduzimale se putovnice, provodile ubitačne rasprave na centralnim komitetima i slalo cenzore na generalne probe.
Osječka predstava također je imala ogroman uspjeh, a Ico Tomljenović dobitnik je i mnogih nagrada za glumačku interpretaciju Šime. Ako me pitate o razlikama, ove su predstave bile vrlo različite, a zajednička im je bila emocija koju se na sceni moglo rezati. I u Zagrebu i u Osijeku. I danas, kada radimo zajedničkim snagama te nas iste emocije stižu, nerijetko se dogodi da netko od kolega koji gleda probu krišom briše suze.
* Snimljen je i istoimeni film u kojem je glumio Filip.
- Scenarij filma bitno se razlikuje od drame. Radi se, naime, o dva potpuno različita medija: kazalištu i filmu. Drama je, naravno, pisana za kazalište, a Fabijan Šovagović i Branko Schmidt adaptirali su je zajedničkim snagama za filmsko platno koje ostaje u vječnosti. Onaj trenutak u kojem kazalište traje, taj čarobni čas i nikada više, na filmu postaje vječna stvarnost. Film je odigrao svoju nezamjenjivu ulogu u produljivanju života drame i teme kojom se bavi, ali duboka emocija koju s kazališne scene izaziva živi glumac ne može se uspoređivati ni s čime.
* Jeste li ikada s ocem razgovarali o ponovnom postavljanju predstave ili možda snimanju nove verzije filma? Razmišljate li o remakeu filma?
- Da, mislim da bi bilo vrlo zanimljivo snimiti remake filma, ovaj put po originalnoj drami, no čini mi se da je onima koji odlučuju o hrvatskoj kinematografiji previše i ovaj jedan Schmidtov filmski ‘Sokol‘, ha-ha-ha.
* Što mislite, bi li se Fabijanu svidjela ova predstava i je li ovo svojevrstan obiteljski hommage ocu?
- Toliko je sebe ostavio u nama da, kao što mi ne možemo pobjeći od njega, toliko ni on od nas nikada nije otišao. Nema mu druge nego istrpjeti onaj Filipov navodni kaos koji nikada nije uspio ukrotiti i moju prgavu narav koju sam, uostalom, od njega i naslijedila. Pa, upravo njegovom definicijom dramaturgije, uzvraćam svima koji pitaju:
‘Dramaturgija je neko pokoravanje, služenje trenutnim mogućnostima, zaboravljanje i ponovno vraćanje starim počecima, a nikako samo jedno ili samo drugo. Ne spašavaju teatar, dakle, ponovno buknule, a ponešto zaboravljene forme same po sebi, nego njihov domet i njihova kreativna nova snaga. Teatar se u svoje forme, tko zna po koji put, iznova vraća, sklanja, iznoseći ih kao svoje zaboravljene novosti. Mi se onda ponovo čudimo kako smo to mogli zaboraviti. Njegovo obogaćenje s naše strane doći će samo onda ako smo probuđenoj stvari dali svoje otiske i svoj novi sadržaj.‘
U radu na ovoj predstavi, naši su otisci odbljesci vremena u kojem živimo, vremena o kojem ne znamo što bismo mislili, u kojem se bojimo zaključivati, za koje smo sigurni da nikada nije bilo ovako. Vremena u kojem se uporno spori o bivšim vremenima, vremena u kojem se ne događaju čuda, a tvrdoglavo se u čudo vjeruje.
Naša su nastojanja u razumijevanju vremena u kojem i dalje ljudi kreću jedan na drugoga, u kojem pucaju i pjevaju, u kojem nitko nikog ne razumije, a naših nema jer su daleko, jer su već mrtvi, jer još nisu rođeni. U kojem sinovi i kćeri ginu, žene se, rade djecu preko vremena, lijeni su, kao poslovica su lijeni, ne odlučuju, ne snalaze se, ne brinu, ne surađuju i to im prkosno vrijeme kao bumerang podmeće svoje osvete.
Naši su napori u prihvaćanju vremena u kojem su ratovi pokvarili i žene, pa bezobrazne djevojke gube nevinost po sjenicima, nevjenčane ostaju trudne, prkose državama svojim majčinstvom, nerviraju svojom suvremenošću. Vremena u kojima se ranjeni muškarci vraćaju iz ratova u stvarnost koja se trenutno gubi u prošlosti, u kojima poginuli sinovi nose krive oznake, u kojem petnaestogodišnji dječaci prohodaju četiri stotine kilometara bosi, gladni i promrzli po križnim putevima o kojima zauvijek moraju šutjeti.
I zato im, tim našim modernim i staromodnim ideologijama, očeva dramaturgija uzvraća svojom moćnom Umjetnošću.
‘Sokol ga nije volio‘ organski je hrvatska drama. U toj svojoj organskoj autentičnosti ona ima značaj antičke snage. I privlačnost istine o humanosti koju svaki grešni čovjek na svijetu priznaje kao svoju. One iskonske humanosti koja razumije strah, koja osjeća sućut, koja ne zaboravlja patnju, koja ustraje, koja miri. I ćuti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....