DUBROVAČKE LJETNE IGRE

NA PROBI NAJIŠČEKIVANIJE PREMIJERE OVOG LJETA 'U predstavi se preko Krleže pokušavamo zapitati što bi bilo da Michelangelo živi u ovom trenutku'

 Matija Djanješić / CROPIX
 

Ovih dana u Dubrovniku traju intenzivne probe za predstavu koju HNK Ivana pl. Zajca priprema u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama.

Redatelj je Sebastijan Horvat, a predstava, nastala prema drami “Michelangelo Buonarroti” Miroslava Krleže, premijerno će biti izvedena 27. srpnja na otoku Lokrumu i na DLJI će igrati pet dana, a u Rijeci će otvoriti kazališnu sezonu u rujnu.

HNK je ovaj put odlučio unaprijed izbjeći probleme koje je imao kada je Horvat u Rijeci postavljao Krležinu “Hrvatsku rapsodiju” čiji naslov, zbog intervencije HAZU-a oko autorskih prava (po njima, preveliko zadiranje u izvornik), nisu smjeli koristiti, pa je predstava preimenovana u “Nad grobom mrtve Europe”. Nova će se zvati jednostavno “Michelangelo” i najavljena je kao autorski projekt slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata i njegova dramaturga Milana Markovića Matthisa, prema motivima Krležine drame iz zbirke “Legende”, napisane između 1917. i 1920.

Izvorno, drama se događa u Sikstinskoj kapeli, u svibanjsko jutro, dok Michelangelo Buonarroti slika “Dan gnjeva Gospodnjeg”. Glavna je tema sukob čovjeka, umjetnika, s Bogom i sa samim sobom. Kako smo doznali na probi, Krležina drama u svojem će izvornom obliku biti dio prvog čina Horvatove predstave, a redatelj i dramaturg Marković Matthis dodali su još drugi i treći čin.

Zavirivši iza zastora riječkog HNK uoči odlaska ekipe u Dubrovnik, otkriven nam je komadić onoga o čemu se u drugom činu radi, a treći će, kako kaže Horvat, ostati tajna.

Redateljev alter ego

U sceni kojoj smo prisustvovali, glumac Jerko Marčić pred ostalim glumcima izvodi monolog. Marčić igra redatelja predstave Krešimira Horvata (referenca na Krležin “Vučjak”) koji je Sebastijanov alter ego. Ovo mu je, kako nam je kasnije rekao, drugi put zaredom da mu redatelji povjeravaju uloge samih sebe - nedavno je u “Šest lica traži autora” igrao Olivera Frljića. Scena s Horvatom krajnje je autoreferencijalna i redatelj, nakon predstave, glumcima govori što su krivo napravili, što bi trebali raditi i slično.

Njegov monolog prekida kremen upaljača, odnosno glumac koji pokušava zapaliti cigaretu, i tu Horvat gubi živce. Kreće deranje, erupcija frustracija, prozivanje mediokriteta, pozivanje na sindikalno zajamčene pauze, psovanje i vrijeđanje, a sve završava demonstrativnim odlaskom glumaca te napose i samog redatelja. Scene su to, kako nam je rekao Marčić, kakve se često događaju iza kulisa predstava i zato je ono što smo odgledali bilo prilično uvjerljivo. Na pitanje je li Horvat doista takav kakvim ga je utjelovio, Marčić odgovara “naravno da nije”, nego je u svojem liku nastojao obuhvatiti sve svoje probleme i traume koje je imao s redateljima s kojima je radio.

Jerko Marčić (Kazalište Kerempuh) te Rakan Rushaidat (Zagrebačko kazalište mladih) koji nastupa u glavnoj ulozi, s Giuseppeom Nicodemom, članom Talijanske drame riječkog HNK u predstavi nastupaju sa standardnom postavom Drame riječkog narodnog kazališta, koju čine Olivera Baljak, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Marija Tadić, Aleksandar Cvjetković, Jasmin Mekić, Dean Krivačić, Nikola Nedić i Edi Ćelić.

- Riječki je ansambl izvrstan, ja sam oduševljen. Već prvi put kad smo radili s ekipom bilo je jako kreativno. Mene to najviše zanima, puno smo radili, puno smo improvizirali. Uvijek se osjećam divno kad vlada kreativna energija - govori Sebastijan Horvat.

Drama “Michelangelo Buonarroti”, ističe, polazna je točka ove predstave.

- Predstava se snažno referira na Krležu i bavi se pitanjem odnosa između umjetnika i društva. To je stara priča koju je Krleža vezao uz njegova vremena, za njega osobno. Mislim da je to tenzija koja sada, u ovim konzervativnim vremenima, opet postaje politički važna - primjećuje Horvat.

Brechtov primjer

Predstava je, kaže, Markovićev Matthisov i njegov autorski projekt za koji je napisana minimalno polovina novog teksta.

- Kao što je Krleža postavljao svoja osobna pitanja preko Michelangela, tako i mi preko Krleže radimo nešto slično. Preko Krleže se pokušavamo zapitati što bi bilo da umjetnik živi u ovom trenutku. Bavimo se i pitanjem snage i smisla kazališta te općenito umjetnosti danas. Pitanjem za koga mi to radimo - priča Horvat.

Drugi čin, kako kaže, u jednoj mjeri jest baziran na Horvatovim osobnim iskustvima, ali ističe da se više bavi nekim klišejem.

- To je neka ideologija kazališta koja je praktična stvar, koja je vezana uz probe. Stvaranje predstave jako je intenzivan proces i tu može doći do svakakvih tenzija, svađa. To je kolektivan rad u koji su, pak, uključeni jako snažni pojedinci čija je individualnost potrebna predstavi, a sve zajedno treba biti jedna predstava za koju svaki pojedinac radi. To zna biti konfliktna situacija - zaključuje.

Redatelj, tvrdi Horvat, prvo treba svladati vlastiti ego i na neki način oduševiti ljude za to što se radi.

- Ako ljudi vide da će to što se radi biti dobro, da to ima smisla, onda gotovo ne postoji sila koja bi to narušila. Stvori se neka dobra energija, barem ja tako na to gledam - kaže.

“Hrvatsku rapsodiju” morao je mijenjati u “Nad grobom mrtve Europe”, sada “Michelangela Buonarrotija” mijenja u “Michelangela”. Pitam ga kako kao suvremeni autor gleda na inzistiranje vlasnika autorskih prava na očuvanju izvornog teksta koji je nastao prije stotinjak godina.

- Zanimljiv je primjer s Bertoltom Brechtom. Cijela njegova teorija počiva na plagijatu, na igranju s montažom, s razradom teksta, na tome da svaki redatelj treba upotrijebiti bolju varijantu, ako je pronađe. Ali onda su se njegova supruga Helene Weigel i svi koji su naslijedili njegova autorska prava strogo držali Brechtova teksta. To je baš suprotno njegovoj estetici, njegovu viđenju kazališta. Cijeli današnji artistički svijet na neki je način talac autorskih prava od kojih ne profitira niti jedan umjetnik nego agencije koje su autorska prava izmislile.

Krleža je u našoj predstavi sveprisutan. Sve je to Krleža. To što smo mi napisali, to je proizašlo iz Krležina “Michelangela Buonarrotija”. Ovo je treći put da radim Krležu u Hrvatskoj. Prva predstava bila je “Hrvatski bog Mars” u Gavelli. To su novele i s time nije bilo nikakva problema jer to nije dramska forma. Ako uzmeš nešto što nije dramska forma i napraviš predstavu, to možeš, ali ako uzmeš predložak koji je već drama, onda to ne možeš, bilo što da dopišeš, to nije OK. To su sve pitanja koja su, po mojem mišljenju, bila riješena već negdje na početku 20. stoljeća. Svaka predstava jest, na neki način, autorski projekt, interpretacija - smatra Horvat.

Kritika umjetnika

Od početka, priča, autorski koncept ove predstave bio je “od Pape do kafane”.

- Krleža je Michelangela, umjetnika, shvaćao kao Prometeja koji donosi vatru ljudima. On se bori protiv Crkve, protiv svega, i na kraju uzima novac od Pape i broji. Dođe do 30, kao Juda Iškariotski. Prodao se, i time završava tekst. To je jedna stvar. Druga je, on se stalno osjeća da je negdje između. Gore su bogovi, a dolje su ljudi. On nije bog, a nema dodira s običnim ograničenim stvarima. On bi želio doći u dodir s ljudima, s narodom. Odlazi u krčmu iz koje biva izbačen. To je, po jednoj liniji, romantična slika umjetnika koji se bori sa svojom inspiracijom, a po drugoj, snažna kritika pozicije umjetnika koji misli da je nešto više od drugih. Mislim da nije i da nismo - zaključuje Sebastijan Horvat.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 00:09