HOMESICK

Moji baka i djed su oboje Slavonci. Riječ ‘kolinje‘ vezujem uz slavlja, jesen, vašar...

Predstava Homesick

 Palma Poljaković
Autoricu drame "Homesick", Doroteu Šušak, na priču o običajima i društvenim očekivanjima inspirirale su fotografije Denisa Butorca

Fotografski ciklusi Denisa Butorca u kojima tematizira emotivno teške mu momente odrastanja u Slavoniji, običaje i rituale, primjerice, svinjokolja, inspirirale su Doroteu Šušak napisati dramski tekst po kojem je nastala u ponedjeljak prvi put izvedena predstava "Homesick", u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta.

Butorčevi ciklusi "Homesick" i "Poslanica" zainteresirali su ne samo dramatičarku već i redatelja Christiana Jean-Michel Jalžečića:

"Prije gotovo godinu dana, započeli smo intenzivno razgovarati o načinima na koje bismo se kazališno mogli baviti ovim fotografijama i omogućiti im dostojnu transformaciju iz vizualne materijalizacije fotoobjektiva u imaginarij žive glumačke igre i dramske izvedbe.", pripovijeda Šušak.

U početnoj je fazi napravila strukturirani intervju s Denisom Butorcem.

"Bilo mi je važno poštovati dokumentarni potencijal njegovog iskaza te sam tada i započela rad na svom dramskom tekstu. U kasnijoj sam fazi sličan postupak, intenzivnih i strukturiranih dijaloga, ponovila i s odabranom glumačkom postavom ove predstave, sa Ksenijom Marinković, Franom Maškovićem i Rokom Juričićem. Bilo mi je iznimno važno da ti slojevi plodonosnog autorskog mnogoglasja također pronađu suživot s mojim autorskim pismom te da se isti međusobno interpoliraju i nadograđuju. Tekst se je na koncu značajno udaljio od dokumentarnog okvira, namjerno dekonstruirajući simbole od općeg značenja, ali je svakako obilježen aktivnim suživotom kazivača i izvedbom kao svojom krajnjom intencijom. 'Homesick' na kraju tek jednom svojom narativnom linijom rastvara pitanje kolinja i svinjokolje te odnosa socijalne agresije prema osobi kao pojedincu te pojedinca prema životinji kao krajnjem opredmećenju eventualnog nasilja, a kroz druge se narativne rukavce, dubinski bavi agresijom ritualne inicijacije djece (u ovom slučaju dječaka) u svijet odraslih te bolnošću krnje i neiskrene komunikacije u svakodnevnom odnosu roditelja i djece.", govori Dorotea Šušak te dodaje da se, naposljetku, tematizira i borba roditelja sa samima sobom u namjeri da prihvate različitosti svoje djece pritom nužno odustajući od mnogih društveno prihvatljivih i psuedopodrazumijevajućih očekivanja.

"Na određeni način, mogu reći da se i u svojim dosadašnjim dramama ('Kako smo preživjeli Dies Irae' ili recimo 'Vježbanje smrti ili pauze u disanju') bavim transgeneracijskim prijenosom traume, neispunjenom komunikacijskom elipsom u odnosima roditelja i djece ili pak baka i djedova s unucima i senzibilizacijom za različite socijalne stigme te se ta zaokupljenost nastavlja i u Homesicku koji posebno progovara o destigmatizaciji brižnosti, destigmatizaciji slobode te destigmatizaciji ljubavi u svim svojim oblicima. U ovom je dramskom tekstu i predstavi jednako važno oslobođenje roditelja, baš kao i oslobođenje djece od nametnutih zahtjeva zajednice."

Kolinje ima svoje mjesto i u obiteljskom narativu Dorote Šušak.

"Moji baka i djed s majčine strane su oboje Slavonci. Možda je to još jedna linija mog privlačenja fotografskom baroku i naturalizmu Denisa Butorca. Riječ 'kolinje' već je dugo oko mene i vezujem je komunikacijski uz različite simbole poput slavlja, srednje ili kasne jeseni, obilježavanja i okupljanja, seoskog vašara, kirbaja pa i konkretnog čina svinjokolje. Neki od alternativnih naziva mog teksta na samom početku bili su i 'Kolinje/Kirbaj/Proštenje'. U uporabnom jeziku, ove riječi često zauzimaju prostor značenja koji im inicijalno ne pripada te se nerijetko u primjeni i isprepliću, a upravo mi je to bilo zanimljivo u kontekstu autorstva. Ukoliko pak na kolinje gledamo isključivo kao na događaj same svinjokolje, moj stav se je o tome nadograđivao tijekom godina i tijekom postepenog ulaska u odraslost. Od nekog tko uopće nije mogao percipirati nečiju spremnost da zakolje i potom trančira nekada živu životinju, sada sam osoba koja razumije uvjete vlastite fokalizacije i pozicije urbane privilegiranosti i dostupnosti krajnjih produkata nečijeg baratanja sjekirom ili nožem bez da sam dužna imati hrabrost sama barati istima. I nema to isključivo veze s idejom konzumacije ili ne-konzumacije mesa, već i s činjenicom da u nekim životnim modalitetima naprosto niste prinuđeni privređivati za život ili uopće praktično iskusiti kako od žive životinje stvoriti meso i mesne prerađevine, a u nekim drugim modalitetima života to naprosto jeste. Cilj mog umjetničkog bavljenja do sada nikada nije bio niti jest osuditi, kriminalizirati ili se odreći ljudskih nesavršenosti ili od njih oprati ruke ili se od istih ekskulpirati. Utoliko i 'Homesick' predstavlja nastavak autorskog pisma u kojem se ne-savršenosti daleko dublje i empatičnije razumijevaju, nego li njihove iluzorne suprotnosti, odnosno savršenosti. 'Homesick' jest dramski tekst i predstava koja evocira naša kolektivna 'mračna mjesta', ali i našu snagu da ta mračna mjesta snažno zagrlimo te ih se odreknemo tek onda kada i ako to za nas bude potrebno i dobro."

Kakve su reakcije na "Homesick"?

"Iznimno ohrabrujuće, životne, iskrene i duboke. Kroz generalnu probu i sinoćnju praizvedbu imali smo priliku konačno otvoriti i predati predstavu publici i doista je užitak bio osjetiti suze ili pak čuti razgaljeni te iskreni smijeh okupljenih. To su za mene sasvim dovoljne reakcije i takve mi uvijek znače više od potencijala naknadne racionalizacije i to bez obzira bila ona pozitivna ili negativna."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:11