‘Moj muž‘: Predstava osjeća vrijeme u kojemu živimo, i imat će publiku. No, kostimografija je jeziva...

Rumena Bužarovska (Skoplje, 1981.) duhovita je pripovjedačica. Drame ne piše, barem zasad, ali nije teško uočiti da njezine kratke proze nose dramski naboj. Objavila je četiri zbirke priča, s međunarodnim odjekom, a dvije je u nas s makedonskog preveo Ivica Baković, "Moj muž" i "Nikamo ne idem". Dramaturg Tomislav Zajec uzeo je iz njih sedam priča i formirao scenarij za predstavu od dva i po sata koju je na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih nadahnuto ali i sa stanovitim viškom umjetničkog ega režirala Dora Ruždjak Podolski.

Zajec je obiteljske situacije iz makedonske stvarnosti prebacio, najvećim dijelom, u našu, i to, rekao bih, ne oštetivši pritom original, prirodno dakle, logično i s razlogom. Bužarovska piše oštro, trpko, zato i duhovito, recimo da je na suprotnom polu od u nas popularne Tisje Kljaković Braić, koja o obiteljskim pitanjima piše isto duhovito, kratko, ali i nekako neugodno optimistično-nostalgično. Takva je u usporedbi s ovom i predstava splitskog HNK "U malu je uša đava", koju je po njezinu istoimenom prvijencu lani u veljači režirao Mario Kovač.

Surove istine

Ovdje se o obitelji kazuju surovije istine, a svaki je lik gotovo kobno nezreo i zreo za vlastitu mračnu neurozu. Predstavu vrijedi pogledati jer jest duhovita ili možda i duhovitija od teksta na kojem počiva pa dakle taj tekst nije ostao papirnat nego su njegovi likovi oživjeli na sceni samostalnim životom.

Režija jest jedna vrsta revije dobrih uloga u dobro postavljenim situacijama, no to je ipak ne oslobađa od dojma da je najmanje pola sata preduga i da su posljednja dva prizora suvišna dramaturški i režijski, a posljedično i glumački, budući da nose mnogo slabiju jezgru dramsku od stvarnog finala, jedine tragične epizode koja im prethodi, gdje majka nesretnim slučajem usmrti svoju dvogodišnju djevojčicu pa to svakome zataji, a osobito suprugu, koji se kida od boli jer misli da je mala preminula od moždanog udara kakav je tipičan u njegovoj obitelji.

Ta priča, "Lile" inače je najvještije prikazana dramaturški, pripovijedana na sceni kroz lik djevojčice, a igra je upravo magično Doris Šarić Kukuljica. Njezina Lile jest doista pokojna dvogodišnjakinja. Magičan jest i Pjer Meničanin kao dječak Neno. Igra ga prvo kao četverogodišnjaka, pa šestogodišnjaka, pa desetogodišnjaka, kad je već osoran, isti otac, već gotovo dovršen glupan. Ta transformacija iz radoznalog dječaka u nemilosrdnog klinca teče pred nama izvanredno uvjerljivo.

Znači, posrijedi su kratki rezovi međusobno isprva više uvezani a s vremenom se rastvaraju u općenitu priču o nezrelosti građanskog čovjeka, što je "vječita" tema evo već drugo stoljeće zaredom na Zapadu. Bužarovska bira likove s donekle višim ili visokim društvenim statusom što je samo po sebi, onako po Aristotelu, zanimljivije nego da pred nama psuju nekakvi takozvani najobičniji mali ljudi.

Uostalom, zanimljiviji je lik sveučilišna profesorica koja je propala od alkohola, kakva je Nataša Dorčić u ulozi vječite feministice Vesne Baković, koja je pijana od jutra do mraka i groteskno prikopčana na električnu gitaru, nego neki zidar koji psuje jer nema za rakiju. Lijepa uloga, tužna i smiješna istodobno pojava na sceni.

Živu i mizanscenom pogonjenu radnju zapravo ometa scenografija Stefana Katunara, koja je nadobudna ali ne i funkcionalna i dramaturški opravdana. Cijelo se vrijeme posred pozornice rotira golema crna kriška, kao pramac podmornice u prirodnoj veličini, većinom "pramcem" okrenuta publici. Kroz tu se "krišku" glumci provlače, može se na nju i popeti, ali sve to nema svrhe niti razloga.

Jedino se ometa komunikacija na sceni, a ne može se pošteno kreirati ni svjetlo, inače pristojan rad Aleksandra Čavleka i Antona Modrušana. Nešto se tim objektom raskidanog mizanscena oplemenjuje scenskim pokretom Petre Hrašćanec, no koji je dijelom isto odviše napadan, a glazba Stanislava Kovačića isto je možda odviše dramatična na pogrešnim mjestima.

Kričave tenisice

Pisao sam nedavno o brzom urušavanju našega kostimografskog standarda. Marta Žegura ovdje je nadmašila i moje najgore snove. Apsolutno ni jedan od tridesetak likova i dvadeset glumaca nije nego nagrđen. Trećina ih je obuvena u iste ili slične "valjenke", druga trećina jest u kričavim tenisicama a treća u jezivim cipelama, s tim da ni jedan, ali ni jedan, komad odjeće nije nego ružno uklopljen na ta nakaradna "postolja", štošta je pokupovano u dućanu, s likovima gotovo i nema veze. Kao da je poplava sve donijela.

Neki glumci igraju više uloga, što je zbunjujuće jer očekujemo da će se uvezati na drugi način. Odlično se snašla Iva Kraljević u uvodnoj i odjavnoj, zapravo najtanjoj ulozi, Kelly Davies, žene američkog ambasadora, a koja ironizira svojom pojavom trajnu balkansku "tranziciju" na Zapad, koja nikad neće prestati. Doživotno živimo u tranziciji, moguće je. Izvanredna je Nataša Dangubić kao Maša, gospođa ministarka, jedna zbilja olujna pojava, veličanstvena u svojoj praznini, fizički moćna, luda uloga. Svidio mi se i Adrian Pezdirc kao umišljen, krajnje sebeljubiv Boris a odličan par s njim čini Anđela Ramljak kao njegova poput kućnog ljubimca ovisna supruga Ana.

Redateljica potiče taj višak u predstavljanju, usporava dramske situacije do groteske i glumci to vole. Žao mi je što ne mogu pisati o svima, ali svi predstavljaju u dobrom tonu, malo je tu korekcija potrebno. Još bih pohvalio mlade, Petru Svrtan za ulogu Alise i Tinu Orlandini za ulogu Mirjane. Inspicijentica ove produkcijski složene predstave, koja će imati svoju publiku jer osjeća vrijeme u kojem živimo, jest Dina Ekštajn.