'MODROBRADI' Zabavna interpretacija legende o bretonskom kralju, ubojici žena

Najnovija praizvedba baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (13. studenog) zove se "Modrobradi". Naslov ponajprije asocira na bajku braće Grimm i njihovu zbirku "Dječje i obiteljske priče" (1812.) preuzetu iz prvoga zapisa francuskoga pisca Charlesa Perraulta (1697.), a još dalje seže čak do 6. stoljeća i legende o jednom bretonskom kralju, ubojici vlastitih žena. U nastavku literarne, kazališne, glazbene i filmske pomame za tim mračnim (da li?) likom naći će se još mnogi, od Mauricea Maeterlincka i Anatolea Francea, sve do Béle Bartóka, Billyja Wildera i Charlieja Chaplina, i konačno do našeg Staše Zurovca koji najnovijeg "Modrobradog" potpisuje kao koreograf, redatelj, libretist i dramaturg, uz glazbu skladatelja Marijana Nećaka.

I valja odmah reći: Zurovčev je "Modrobradi" sjajna, zabavna, duhovita i slikovita predstava, na tragu njegovih ranijih također sveautorskih projekata koji ga svrstavaju u onu skupinu umjetnika čiji teatar multidisciplinarno razmiče granice strogo odijeljenih kazališnih žanrova i strastveno se zalaže za legitimnost ideje. Na tom tragu njegov je "Modrobradi" apsolutna uspješnica, a podupire ga, uz moćnu Nećakovu glazbu, izvanredno spreman i raspoložen ansambl kao i suradnici-istomišljenici, scenograf Miodrag Tabački, kostimografkinja Bjanka Adžić-Ursulov i oblikovatelj svjetla te autor videoprojekcija Deni Šesnić.

No, postavlja se i pitanje: o kojem to Modrobradom Zurovac zbori; pripada li njegov (anti)junak amblematskoj povorci mitskih (ili stvarnih) likova, od Fausta, Don Quijotea, Don Juana, Casanove, Jacka Trbosjeka, ili je on samo jedan od anonimnih muškaraca koji se baš i ne snalaze u kompliciranom svijetu muško-ženskih odnosa utemeljenih na jednostavnim premisama zaljubljivanja, nepovjerenja, nevjere i konačno osvete u kojoj osvetnik ostaje, dakako, gubitnikom? Čini se da se Zurovac ne želi do kraja odrediti, što su uostalom činili i neki njegovi prethodnici pokazujući prema Modrobradom i određene olakšavajuće simpatije, pa se stoga predstava u cjelini više doima poput groteske u kojoj se žene ubijaju nasumično, a Modrobradi se kao ispričava što mu je sudbina namijenila baš takvu slučajnu sudbinu.

Nema, dakle, ni bajke, ni drame, ni bartokovske psihoanalize, ali zato ima obilje majstorski ulančanih scena - situacija koje zadivljuju domišljatom vizualnošću, brzinom prohoda, prepoznatljivim Zurovčevim pingvinskim hodanjem, karakterističnom i jasnom mimikom, a nadasve sveukupnom predanošću ansambla koji se, očito je, zadovoljno igra i zabavlja s autorovim idejama, a u njima hrabro i spretno sudjeluju i scenski radnici. Iznimna je interakcija Zurovca i skladatelja Nećaka čija se doista plesna glazba u rodu, broju i padežu slaže s pokretom u svakoj pojedinosti, pomiješanih je stilova (ili utjecaja), drži se melodije, harmonije i ritma kao temelja plesnosti, a ipak je dovoljno "moderna" da može zadovoljiti uzuse današnjega glazbenoga senzibiliteta, ma što on značio u svoj svojoj raznolikosti.

Ima međutim u ovoj predstavi i jedna "kvaka": kao naslovni Modrobradi ansambl predvodi Guilherme Gameiro Alves, dobar, možda i odličan onako kako ga je Zurovac zamislio. No ipak, dojam je da Modrobradi ipak nije glavni. Predstavom naime u cijelosti dominira glumačko-pjevački lik Concierge (francuski: kućepazitelj, rekli bismo domar), zamišljen kao komentator ili konferansijer, a ostvaren zapravo kao alter ego glavnome junaku, možda neki pritajeni Mefisto, ili barem njemu nalik. Tumači ga neponovljivo superioran Nikša Kušelj, tako nadmoćan u riječi, pjevu i gesti da se uz njegovu sveprisutnu pojavnost sve ostalo čini poprilično bezazlenim. Ako je to bila autorova namjera, uspjela je u potpunosti. A "Modrobradog" u zagrebačkom HNK treba svakako pogledati.