Mlaka, mlitava predstava za koju nije jasno kome je namijenjena

ZAGREB - Satiričko kazalište Kerempuh otvorilo je sezonu ne baš sretno, mlakom, gotovo mlitavom predstavom. Dražen Ferenčina režirao je dramatizaciju romana Nikolaja Vasiljeviča Gogolja “Mrtve duše” što ju je sastavio Dubravko Mihanović.

Mihanović je izlučio iz romana, rekli bismo, suhu priču, sastavljenu od dugog niza kratkih dijaloških “sličica”, sve zapravo neutralno, pa se na tom materijalu mogla podići i bolja scenska gradnja. Ovako je ispala posve jednodimenizonalna. Ferenčina je publiku izravno napao, i jedino time, korupcijom.

Bezazlena publika

Glavni lik, prevarant Pavel Ivanovič Čičikov, svako malo dijeli plave kuverte činovnicima oko sebe, a te kuverte ukazuju se i u anonimnoj ruci što izviruje iza kulisa - pa i najsporiji mozak u parteru shvati o čemu je riječ. U Kerempuh se ljudi dolaze smijati. U našoj civilizaciji to, na žalost, znači da ne dolaze s namjerom da misle. Dolaze se, što se kaže, opustiti. Misliti ih treba natjerati. A to se može jedino ako ih prije toga natjeraš da se ubiju od smijeha. Kerempuhova publika je dakle bezazlena, jednostavna i naivna - zapravo ih nije teško nasmijati. Ali Ferenčina i ansambl na sceni jedva da su ih koji put naveli da se oglase.

Smeđi tonovi za jesen

Znamo da je jesen, i možda je zato ova predstava cijela smeđa. Smeđe dobijete ako žuto, narančasto ili crveno pomiješate s crnim ili sivim. Ovdje se uglavnom žuto miješa sa sivim, premda su i sve ostale nijanse nazočne. Smećkaste su dakle i kulise Ive Knezovića, deset okomito postavljenih sanduka na kotačićima, među njima hodi, u smeđem odijelu, glavni lik, Čičikov, što ga je utjelovio Hrvoje Kečkeš, pa im se pridruži vlastelin Sobakevič, s crvenkasto-smećkastom kaputu, što ga kao “masku”, kao fiksiranu karikaturu, igra Tarik Filipović, jedini glumac na sceni koji je čisto glumačkim umijećem pokušao nadvladati rastuću dosadu dvosatne igre.

Hrvoje Kečkeš nije ni u čemu pogriješio, štoviše, igra bolje nego ikad, odnosno više ne kriči kao napukla trompeta, kontrolira ulogu, bolje komunicira na sceni prema suigračima, ali još je nedovoljno energičan prema publici da trajno prijeđe “rampu”. Navikao na sporedne uloge u ovoj, glavnoj, gdje izgovara masu teksta, nedostaje mu samopouzdanja. No, opet, problem je možda upravo u mlakoj režiji, jer predstava nikamo ne vodi, propada u sebe, i vuče se prema kraju kao krepano kljuse.

Problemi glume

Među ostalih 15-ak glumaca što se, malo-pomalo, grupišu na sceni, teško je koga izdvojiti osim možda simpatičnu, bizarnu pojavu Angela Palaševa (69), višeg predavača glume s ADU, koji, zapravo, nikad nije naučio glumiti, nego se i danas, onako minijaturan, ljupko i sramežljivo prenemaže glasom raspona od oko pola oktave...