STIŽE NA FESTIVAL KAZALIŠTA

MILO RAU Švicarski novinar koji je odlučio donijeti revoluciju u kazalište

Milo Rau (u krugu lijevo)
 Wikimedia commons
“Doslovno postavljanje klasika je smrt teatra”, drži Rau koji na Festival svjetskog kazališta stiže s predstavom o belgijskom ubojici i pedofilu Marcu Dutrouxu “Pet lakih komada” čiji su protagonisti - djeca

Za svoju iduću predstavu traži borce ISIL-a. “Jeste li se borili za svoja uvjerenja? Za Boga? Jeste li ratovali za ISIL ili neku drugu vjeru? Javite se”, pozvao je novinskim oglasom nekog od 400 Belgijanaca koji su proteklih godina bili na ratištima u Siriji i Iraku. Izbio je skandal, kazalište se moralo ispričati, ministar kulture izjavio je da umjetnička sloboda mora imati granice.

Jedno je pričati priču o ISIL-u, a drugo kad netko od njih iznutra govori o čemu se tu zapravo radi - zašto je napustio Antwerpen, prijatelje i komfor Zapada, spreman dati život za ono u što vjeruje. U svakoj predstavi uz profesionalne glumce trebaju glumiti naturščici, smatra Milo Rau, švicarski redatelj kojeg nazivaju novom revolucionarnom kazališnom zvijezdom. On se bavi političkim teatrom koji udara u tabue i izaziva skandale, neki to što radi zovu post-dokumentarnim teatrom.

U Zagreb nam dolazi 15. i 16. rujna na Festival svjetskog kazališta “Five Easy Pieces”, jedna od njegova predstava koja je izazvala brdo kontroverzi. Naime, u “Pet lakih komada” priču o belgijskom pedofilu Marcu Dutrouxu i njegovim žrtvama izvodi petero djece. Je li to etično da djeca pričaju i uživljavaju se u tako ružne stvari, u um i čine zlotvora i njegovih žrtava? Sva ta patnja, zašto svoju djecu osuđujemo na to, a pravimo se da smo nevini?

Poput boksača

“Doslovno postavljanje klasika smrt je teatra”, odlučan je Milo Rau (41). Za njega Molière i ostali iz 18. i 19. stoljeća ne govore ništa o današnjem čovjeku i današnjem svijetu, on Shakespearea nalazi u iskazima imigranata i preživjelih iz Ruande. Rođen 1977. u Bernu, Milo Rau je u kazalište ušao preko sociologije i novinarstva: studirao je sociologiju, među ostalim kod Pierrea Bourdieua i Cvetana Todorova, a zatim radio kao novinar za ugledni Neue Zürcher Zeitung. Od 2003. bavi se kazalištem. Njegovo kazalište ujedno je klasično i drukčije od svega što ste navikli. Tu vas nitko neće polijevati vinom niti vam sjedati u krilo, bit ćete obični gledatelj, ali će vas ono što vidite duboko uznemiriti. “Moramo dati ljudima ono što oni ne žele vidjeti”, ističe.

I to je sve ono što vas uznemiruje ili ono što uznemiruje kazališnu publiku u Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj. Ratni zločini, odnos prema imigrantima, duboko nemoralan odnos Europljana prema bivšim kolonijama, zlo sakriveno u pristojnim građanima. Uvlači vas u priču dublje i dramatičnije nego što ste navikli jer su mu i metode radikalnije. “Bourdieu me je naučio da ako želiš govoriti o boksačima, moraš sam postati boksač”, kaže redatelj švicarskog porijekla.

Posljednjom njegovom predstavom “Die Wiederholung” 1. rujna otvara sezonu berlinski Schaubühne, koji vodi Thomas Ostermeier, pravi pandan Mila Raua, slavan po svojim suvremenim i iznimno preciznim adaptacijama klasika. No, kao intendant je u prošle dvije-tri godine ugostio nekoliko Rauovih predstava (odličnu “Empire” i fenomenalnu “Mitleid - The History of the Machine Gun”), lani je povodom 100. obljetnice Oktobarske revolucije Milo Rau ondje postavio “Lenina” s Ursinom Lardi u glavnoj ulozi. I Ostermeier dolazi ponovo u Zagreb na Festival svjetskog kazališta, sa Shakespeareovim “Richardom III” i velikim Larsom Eidingerom u glavnoj ulozi (Guardian ga je nazvao očaravajućim, igra kao zavodljiva rock zvijezda).

Predstava “Die Wiederholung/La Reprise. Histoire(s) du théâtre, Teil 1” svjetsku je premijeru imala na festivalu u Avignonu, jednom od dva najveća kazališna festivala u Europi. Tu je dočekana ovacijama publike i divljenjem kritike. Le Figaro ju je nazvao nedvojbeno najsjajnijim trenutkom festivala. “Ta dirljiva tragedija majstorska je demonstracija onoga što kazalište može postići”, napisao je Liberation. I to je ono čudo koje donosi Milo Rau: korak dalje nego što vam se čini da bi umjetnost, pogotovo neka tako statična i staromodna poput građanskog kazališta, mogla doseći.

Za njega kazalište nije mjesto gdje se dolazite zabaviti i odmoriti od svakodnevnih briga. Okruženi smo jeftinom zabavom, igricama i TV serijama, zašto biste ustajali iz svoje fotelje i izlazili u grad po sporiju i dosadniju repliku? I zašto bi se uostalom taj silni javni novac trošio na eskapizam, kad to imate već na svakom koraku, u neusporedivo sjajnijoj produkciji?

Zadnja premijera, “Die Wiederholung”, priča je o ubojstvu 32-godišnjeg homoseksualca Ihsanea Jarfija 2012. u belgijskom Liegeu. Mrcvarila su ga i ubila trojica mladića ispred gay bara. Njegovo osakaćeno, unakaženo i golo tijelo pronađeno je dva tjedna kasnije. Predstava prati njegovu posljednju večer života. Gledate kako ga mlate, skidaju gologa, pišaju po njemu. Uz četiri profesionalna glumca igra i dvoje amatera: to su očevici zločina, skladištar Fabian Leenders i Suzy Cocco, gospođa koja dodatno zarađuje šećući tuđe pse.

Predstava koja dolazi u Zagreb, “Pet lakih komada”, jedna je od najkontroverznijih i najuspješnijih njegovih komada. To je priča o Marcu Dutrouxu, Belgijancu koji je uhapšen 1996. pod sumnjom da je oteo, mučio i silovao šest djevojčica od 8 do 19 godina, od kojih su četiri ubijene. Sudilo mu se 2004., osuđen je na doživotni zatvor. Slučaj Dutroux u Belgiji je postao sinonim za katastrofalne, nevjerojatne propuste policije i iskorišten je za veliku reformu pravosudnog sustava u toj zemlji. “Za mene je slučaj Dutroux označio moment kulturalne promjene. Zanima me što možemo otkriti o sebi kad pustimo djecu da nam ispričaju tu priču”, rekao je redatelj.

Uvijek traga za traumatičnim, tragičnim momentima u individualnim životima i u zemlji, jer to su trenuci u kojima smo najviše dirnuti i koji nas najviše mijenjaju, ističe. A slučaj Dutroux, po njemu, nije samo ključan za Belgiju: u strahu i panici iz sredine devedesetih, kad je razotkriven slučaj pedofila i ubojice djevojčica, on vidi korijene današnjeg neraspoloženja prema elitama i populističkih pokreta u Europi. A opet, “Pet lakih komada” nije dokumentarni komad, čak ni slučaj Dutroix nije glavna tema predstave, nego služi kao alegorija o tome kako doživljavamo svijet i kako se nosimo s traumom.

Ne smije u Rusiju

Milo Rau radio je predstavu o Andersu Breiviku, a zbog Moscow Triala, rekonstrukcije triju moskovskih procesa članicama skupine Pussy Riot, zabranjen mu je dolazak u Rusiju. Od 2007. vodi filmsku i kazališnu produkcijsku kuću International Institute of Political Murder (IIPM): prvo su istražili suđenje i ubojstvo bračnog para Čaušesku. Predstava “The Last Hours of Elena and Nicolae Ceauşescu” s premijerom u prosincu 2009. u berlinskom HAU postala je uzor za niz kasnijih predstava koje je Milo Rau radio: detaljno istraži neki povijesni događaj, obavljajući golemi novinarski posao, zajedno s glumcima, profesionalnim i neprofesionalnim, istraži njihova životna iskustva vezana uz temu, a zatim to dramaturški iskroji u predstavu s vrhuncima i katarzom.

“Obavim posao novinara i sociologa kad oživljavam nešto u kazalištu”, objasnio je novinarima u Avignonu. Proces istraživanja može rezultirati predstavom, ali i knjigom ili filmom. Među ostalim, radio je predstave o zločinima u Kongu (“The Congo Tribunal”), Ruandi (“Hate Radio”) i bivšoj Jugoslaviji (“The Dark Ages”), gdje svira muzika Laibacha, a igraju glumice Vedrana Seksan i Sanja Mitrović iz Srbije te Sudbin Musić, jedan od preživjelih iz Čarakova pored Prijedora.

Kad pravi kazališni komad, koristi iste metode koje bi koristio kao sociolog, ispričao je Milo Rau za Guardian. Ili novinar. Ode na teren, razgovara s ljudima i nekad ih pozove na scenu.

Novost je da je Milo Rau prihvatio ponudu za vođenje kazališta u Gentu, objavljujući u svibnju svoj “Manifest iz Genta” s 10 točaka za gradsko kazalište budućnosti. Tekst je dočekan kao revolucionarni manifest za preobrazbu europskog kazališta. Britanski časopis The Stage piše kako Milo Rau gradi novi svjetski poredak setom pravila zamišljenim da razbiju kazališnu tradiciju. “Promijenite kazalište i njegovu društvenu ulogu, i promijenili ste društveni poredak čitave Europske unije”, poručuje Rau.

Manifest iz Genta

Gent, belgijski grad od 250.000 stanovnika, ima drugo najvažnije kazalište u zemlji, s tri scene od 150 do 600 mjesta i 73 zaposlenih. Godišnje 7,5 milijuna eura primaju od države i grada, milijun zarade od ulaznica i još 200.000 eura od sponzora, i za taj novac naprave šest velikih predstava i devet manjih koprodukcija po sezoni. “Manifest iz Genta” odmah su usporedili s čuvenim manifestom “Dogma 95” Larsa Von Triera i prijatelja.

Cilj kazališta nije prikazivati svijet, nego ga mijenjati, prva je teza manifesta. Može ga se čitati kao programski tekst kazališta koje kod nas poznajemo kroz autorske projekte kakve zajedno s glumcima potpisuje Oliver Frljić, Borut Šeparović i Montažstroj ili dijelom Bobo Jelčić. Po angažmanu, odbacivanju pisanog predloška, pristupu dokumentarnom i korištenju naturščika najviše podsjeća na Frljićeve predstave “Aleksandra Zec” ili “25.671” o slovenskim izbrisanima, koja na scenu dovodi čitavu obitelj izbrisanih. Tu se miksa stvarnost i fikcija s totalnim angažmanom.

Slične metode njeguje berlinsko kazalište Maxim Gorki: uz glumce različita porijekla često koriste naturščike, jer je važna autentičnost, predstava je ono što se stvara na probama, koristeći životno iskustvo svakog sudionika i unaprijed pripremljeni dokumentarni materijal, a ne čvrsti dramski tekst. Na taj način predstave radi izraelsko-njemačka redateljica Yael Ronen, kućna redateljica Maxima Gorkog i prošlogodišnja dobitnica Europske kazališne nagrade. Ukratko, radi se o tome da se spriječi kazališni bijeg u literaturu, u lijepo, u formalizam.

Gledatelje se gađa s realnošću, sa sirovim svijetom kakav jest, a odbijamo ga vidjeti nadajući se da ćemo tako izbjeći bol. “U svijetu zgaženom ratovima i nepravdom realnost je prava provokacija”, kaže Milo Rau. Predstavu počinje raditi od nuleod ničega, a ne od 500 godina starog teksta koji bi pokušali prilagoditi današnjici, uprizorujući Molièrea obučena kao džihadista. Svoju džihadističku predstavu, “Lam Gods” (“Božje janje”), koja će imati premijeru u rujnu u NTGentu, zamislio je da igra u katedrali u Gentu.

“Manifest iz Genta” objavio je u svibnju. Prva točka: Ne radi se o tome da se svijet prikaže. Radi se o tome da ga se promijeni. Nije cilj predstavljanje realnosti, nego da predstavljanje samo po sebi postane realno. Druga: Teatar nije produkt, nego jedan produkcijski postupak. Istraživanja, kasting, probe i s njima povezane rasprave moraju biti javni. Treće: autorstvo je na onima koji sudjeluju u probama i izvedbama. Četvrto: doslovna adaptacija klasika je zabranjena. Kad se na probama koristi tekst - bila to knjiga, film ili kazališni komad - on smije činiti najviše 20 posto predstave. Peto: najmanje jedna četvrtina proba mora se održavati izvan kazališta.

Šesto: najmanje dva jezika moraju se pričati u svakoj produkciji. Sedmo: na sceni među glumcima mora biti najmanje dvoje ljudi koji nisu glumci. Životinje se ne računaju, ali su dobrodošle. Osmo: Sva scenografija ne smije biti veća od 20 kubika, da stane u prikolicu šlepera. Deveta: Najmanje jedna produkcija po sezoni mora se ili probati ili igrati u nekom svjetskom kriznom ili ratnom području. Deseta točka: svaka predstava mora se prikazati na najmanje 10 mjesta u najmanje 3 zemlje.

Predstava “Pet lakih komada”, sada se, nakon velike turneje po Kini, vraća u Europu. Od premijere 14. svibnja 2016. na festivalu u Bruxellesu, igrala je više od 100 puta. Do zime će igrati u Wiesbadenu, Antwerpenu, Hong Kongu, Maastrichtu i Pragu. I u Zagrebu, prvi put.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 07:33