PIŠE DAVOR ŠPIŠIĆ

LJUBAVNI SLUČAJ FAHRIJE P. Strip kao opera? I to je moguće kad režira Zlatko Burić Kićo kao hommage Željku Zorici Šišu

 

Bez Željka Zorice Šiša - tog znatiželjnog performera, redatelja, scenografa, grafičkog dizajnera, crtača stripova, lutkara i pokretača brojnih markantnih nezavisnih zagrebačkih i beogradskih kazališnih skupina - Kugle glumišta, Ulješure, Kačinsky trupe, Uplašene žirafe, Studio Artless... - nezamisliva je bilo koja ozbiljna antologija europske, jugoslavenske i hrvatske indie scene. Umro je 5. rujna 2013., u 56. godini.

Zato je iznimno važno što se u Teatru &TD (premijera je bila 13. prosinca) rodio projekt “Ljubavni slučaj Fahrije P.” Pod geslom STARI STRIP - NOVA OPERA. JEST DA! rađen je kao istraživački remake nekih segmenata Šišova bogatog opusa, posebice onog zaumnog stripovskog anarhizma, objavljivanog 80-ih najčešće u Poletu i okup­ljenog oko grupe ZZOT. Čak 17 umjetnika najrazličitijih estetskih umijeća okupilo se u autorskom timu predstave, predvođeni guruom, redateljem i glumcem Zlatkom Burićem Kićom: Dragana Milutinović, Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof, Henning Frimann Larsen, Peter Oliver Joergensen, Twins - Domagoj Štimac i Damir Begović, Ana Janjatović Zorica, Vedran Hleb.

O motivima za itedeovski hommage Šišu, Zlatko Burić, jedan od osnivača kultne Kugle, današnja danska filmska i televizijska zvijezda i protagonist svjetskih blockbustera, kaže: “Dva su razloga, jedan je kazališni. Mislim da je Šiš vrhunac u svom radu doživio osamdesetih. Meni je, recimo, taj njegov rad unutar grupe ZZOT koja se bavila stripom, s Helenom Klakočar, Krunom Mavarom, Ninom Haramijom..., upravo buknuo kad je punk-kultura postala zrela i samorefleksivna, to se vidjelo u njegovim stripovima. Šiš je u likovnom izričaju radio u stilu neoekspresionizma koji je tada došao iz Njemačke i bio je strašno svjež, uz nadahnuće pokretom genijalnih diletanata u iskazu socijalno angažirane umjetnosti. Mi smo to dugo pokušavali zajednički iskazati na sceni, onda se dogodilo da je Šiš umro, tako da se pojavio i još taj intimni, nekazališni poticaj. Šiš je radio u velikom rasponu interesa i mi to sve u ovoj predstavi nismo ni mogli dotaknuti”.

Formativne godine

Fokus je pao na Zoričine stripovske otiske (“Ljubavni slučaj Fahrije Pešić”, “Mumije”, “Ed Killer Hed” u kojima fascinantno i anarhoidno spaja melankoliju Rainera Wernera Fassbindera, klasični noir krimić i grotesku Georga Grosza); na izvedbene projekte koje je radio s Kačinsky trupom i Uplašenim žirafama i na začudnu literaturu koju je pisao: “Usnuli čuvari grada Zagreba ili Fantastični bestijarij”, “Fantastični bestijarij Roskildea” i “Fantastični bestijarij Hrvatske 2”.

“Mislimo da je taj uzbudljivi materijal aktualan i danas, pa ćemo vidjeti je li doista tako. Iznenadilo me što u tim tako različitim stvarima možemo vidjeti neku zajedničku nit njegove gotovo erotske zaigranosti. To je bio Šiš - uvijek kritičan prema svijetu, ali nikad dogmatičan, nikad jednoznačan, nego kroz neku zaigranost. Meni je druženje sa Šišom apsolutno najvažnije razdoblje u životu”, bez razmišljanja, emotivno ispaljuje Burić. “Bile su to moje formativne godine i one su meni uvijek referenca na sve što danas radim. Recimo, i kad prodajem svoju radnu snagu kao glumac na svjetskom tržištu, evo sad sam bio u jednom američkom filmu, dođem tamo ojačan našim dugim dijalozima, to mi daje svježinu da si prizovem jednu posebnu energiju. Uopće nemam sliku da je Šiš mrtav, naš dijalog traje i traje... To je moje formativno jezgro. Nisi izgubljen dok se prostituiraš na tržištu, imaš u sebi tu neku mentalnu referencu, uporišnu točku. A Šiš je definitivno jedna od najvažnijih točaka u mom životu”.

Karizmatični performer i tjelesni dramaturg stoičke discipline Damir Bartol Indoš jedan je od onih sudionika komune koja je 1975. inicijalno isklesala Kuglu glumište, pokrenuvši lavinu. “Razlog za rad na predstavi po umjetničkim radovima Željka Zorice razlog je prošlosnog zajedničkog pretendiranja na umjetničku istinu. Mjera koju smo primjenjivali je bila da slobode nikad nije premalo, demokracije u političkom životu nikad nije dovoljno, tako je i danas u ovom nadolazećem radu”.

Zagrebački dizajner, ilustrator i strip-crtač Igor Hofbauer Hof sjeća se da je još kao klinac na nekom od prvih “izlazaka u grad” nabasao na trupu Uplašene žirafe i da mu je to bilo beskrajno uzbudljivo: “Preko njih sam prvi put upoznao i Šišov rad, kasnije sam počeo surađivati s njim na njegovim predstavama, farbao sam i slikao njegove scenografije za predstave u osječkom Dječjem kazalištu i u Zagrebačkom kazalištu mladih, bio sam neka vrsta njegova šegrta. To šegrtovanje je itekako imalo utjecaja na moje iskustvo, i u životu i u poslu... Kad me je Kićo zvao da radim na predstavi, zato što Šišove stripove jako dobro poznajem i stripovi su mi inače u životu bili neka referenca i uopće grupa ZOTT, odmah sam točno znao da bi bilo najkorisnije da ja reinterpretiram ili rekonstruiram njegove stripove. Ja sam tu estetiku uvijek jako volio, ali nikad nisam crtao na taj način i sad sam baš pokušao tako crtati, što me je jako zabavljalo. Napravio sam sad i neke njegove interijere koje on nije napravio, pa ćemo vidjeti...”

Sjećam se da sam prvi put u dodir s vibrantnom umjetnošću Željka Zorice došao na sarajevskom MESS-u u proljeće 1991. U onoj predapokaliptičkoj depri mi dramaturzi žutokljunci naprosto smo otkačili dok smo se prepuštali komornoj galaksiji predstave “Magritte: nerazjašnjeno ubojstvo” koju je režirao Zorica s beogradskom frakcijom Kugle, Kačinsky trupom, u produkciji SKC-a Beograd i Francuskog kulturnog centra. Ikona srpskog i jugoslavenskog filma Vladica Milosavljević igrala je dijaboličnog pulp heroja Fantomasa, a o radu u Kačinsky trupi u jednom je intervjuu otkrila: “Najuzbudljiviji i najvažniji dio moje karijere. To je bio spoj života i umjetnosti kako sam ja to zamišljala - vrlo tegobno, vrlo zakucavajuća ekipa”.

Veseli sprovod

Imao sam sreću da je Zorica u studenome 1999. stvorio neorealistički luzerski slamovski svijet moga “Badnjaka u garaži”, u nadahnutoj režiji Saše Anočića i produkciji Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Legendarna redateljica i pedagoginja Kosovka Kužat Spaić izjavila je tada da je to najpolitičnija predstava u Hrvatskoj koja staje u obranu potlačenih. Pet godina ranije, u siječnju 1994., Zorica je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku sagradio briljantnu postbaroknu pozornicu za “Slavonsku Juditu”, u režiji Marina Carića.

Istinski mag teatra, Carić je uvijek znao privući slične zanesenjake s alter-scene. “Marin i ja smo Šiša upoznali upravo na poslu ‘Slavonske Judite’ i to je bila ljubav na prvi pogled”, otkriva glumica i redateljica Dubravka Crnojević Carić. “Koliko god smo nas troje bili različite generacije, baš sjajno smo funkcionirali. Te zime smo se neprekidno družili, ostajali bismo duboko u noć na pivama ili šetnjama, sa Šišom smo otvarali nove svjetove, a mislim i mi Šišu. Sretna sam jer smo se snažno otvarali jedno prema drugom. Sa Šišom si mogao na intelektualnoj ravni nego je on to uistinu živio. Tako da mi je dao osjećaj neke mentalne slobode. Nikad neću zaboraviti njegovu sahranu, to je bila predstava na koju mislim da bi Šiš bio jako ponosan. To je bilo ludo! Uključivalo je i zafrkanciju i autoironiju i sentiment, došla je cijela ekipa Kugla glumišta, s crvenim karanfilima, puštala se glazba iz Monty Pythona..., to je za mene bio Šiš. S njim si toliko bio slobodan, toliko si sebe volio, postajao si ljepši, inteligentniji, s njim si dosezao sve svoje vrhove...”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:58