MOJ OBRAČUN S NJIMA

Krleža koji ‘razgovara sa Šerbedžijom‘ kratak je i zajedljiv, živ i duhovit

 Goran Šebelić/Cropix
Pred nama teče dijalog dvojice izmorenih, ali duhovitih sugovornika, s tim da jednoga ne čujemo i ne vidimo

Rade Šerbedžija nanovo daje monodramu “Moj obračun s njima”, nakon, eto, mnogih desetljeća igre; igrao je u socijalizmu, u kapitalizmu, kao mladić, kao zreo čovjek, a sad igra kao kakav zreo mladić.

Nije zapravo više posrijedi gluma, nego život. Tako i ova monodrama zapravo rastavlja samu sebe, glumac se odmiče od nje, od igre, od glume, od vlastite prošlosti, a prema publici ne kreće uopće spontano, nego ju namjerno provocira jednim profesorskim tonom čovjeka kojemu je postalo jasno da se glupost ne može ukrotiti. Režija predstave je čvrsta, a naizgled takva da promovira rastresenost, pa se čini da glumac improvizira, a zapravo se improvizacije kloni.

image
Goran Šebelić/Cropix

I taj Krleža, kojega je, drugačije se ne može, kao mladić predstavljao iz srca, ali tašto, sad više nije veličina za sebe, niti je glumac veličina za sebe. Pred nama teče dijalog dvojice izmorenih, ali duhovitih sugovornika, s tim da jednoga ne čujemo i ne vidimo. Nema u svemu što se prikazuje zapravo ničega literarnog, premda se upravo literarnost promovira, kao posljednja brana od takozvane stvarnosti.

Jučerašnje novine

Fascinira, dakle, što je Šerbedžija pronašao nov glumački zadatak - glumi improvizaciju, zazire od takozvanog uživljavanja, ali i to je privid.

Jedan detalj, Krležinu baladu Khevenhiller, “nigdar ni tak bilo/da ni nekak bilo”, daje, rekli bismo, klasično. Sve vrijeme u rukama premeće komad jučerašnjih novina, pa teče priča o malograđanskom aktualnom trenutku, a ne povijesna jadikovka o klasnim razlikama, a cijelo to baratanje novinama samo za sebe je bravurozna vježba tužnog klauna kojemu je dovoljan jedan, najneugledniji rekvizit da stvori čaroliju pripovijedanja.

On po tom komadu papira svira prstima kao da je kakav delikatan instrument, a bio bi cijeli prizor možda i banalan da ne okonča jednim naglim trzajem kojim probija šakom papir. Naime, poslije ga opet ravna, kao da mu se ispričava, a cijelo to pelivanstvo prstima mnogo je ubrzanije od glasovnog tempa, pa se rađa jedan vješt kontrapunkt lišen patetike.

image
Goran Šebelić/Cropix

Dublja istina

Monodrama traje zapravo jako kratko, nisam gledao na sat, ali doista nije posrijedi samo subjektivan dojam, te se dakle uopće ne bavi ozbiljnim pitanjima na ozbiljan način, nego je lirski pritajena i, ponavljam, na jedan uvrnut način - drska.

U drugom dijelu Rade Šerbedžija pjeva u glazbenom društvu sastava Zapadni kolodvor, petorice profesionalaca koji mu daju prostor i širinu da, ako poželi, i zaspe na sceni. Pritom daje svoj standardni repertoar, a mislim da je praizveo pjesmu “Povratak ratnika”, glazbu i stihove koju su, kako je posvjedočio publici, napisali Lenka Udovički i on godine 1992. u Ljubljani. Riječi nije komplicirano upamtiti:

“Pusti me da spavam, draga, pusti me da dugo spavam”. Hipnotički se ponavljaju uz postojani dekrešendo gitaristički, a ako umjetničko djelo jest jedan točan, nov prozorčić u svijet, onda je i ovo takvo. Istinito, sućutno.

image
Goran Šebelić/Cropix

Šerbedžija jest dakle odustao od drame ionako sumnjive katarze, ove naše zapadnjačke, koju pogrešno poistovjećujemo s antičkom, a mjesto nje ponudio je zanimljivu i ludizmom pogonjenu predstavu o predstavi; predstavu o tome kako nastaje kazalište. A nastaje slučajno i komplicirano.

Dublja je istina predstave, te zato ona jest dojmljiva, to što je Krleža pridošao pred nas kao drzak mladić, lucidan i, oksimoronski kazano, poticajno depresivan, a posve iz našega vremena jer govori upravo o nama danas.

image
Goran Šebelić/Cropix

Riječ je zapravo o tome da nisu propali nikakvi Krležini ideali, nego su trijumfirali njegovi uvidi u stvarnost. Moglo bi se kazati, Krleža je, primjerice, osjećao, pa i znao da će se Jugoslavija raspasti, i to u krvi, a ni u socijalizam nije polagao previše nade.

Bitno je primijetiti i da su ova izvedba i režija potisnule onu takozvanu virtuoznost riječi. Krleža koji “razgovara sa Šerbedžijom” nije rječit, nego je kratak i zajedljiv, živ i duhovit, blizak, tako prikazan mlađoj publici.

image
Goran Šebelić/Cropix

Glumi se bolje

Kazalište Ulysses i ova premijera na Malom Brijunu privukli su većinom mlađe ljude. Isto sam primijetio i na predstavama Splitskog ljeta. Pandemija je kazalište pomladila, a novost je i to što je premijerna publika posvuda, ne samo u Splitu ili na Brijunima, mnogo opuštenija, mnogo je novih lica i manje ustajale energije na koju smo odavno navikli. Čak bih se usudio napisati da se zbog toga i glumi bolje. Najčešće su glumci za premijere prenapeti, a kad je i publika “drvena”, muka je neizbježna.

image
Goran Šebelić/Cropix

Lijepo je i to što je te publike sve manje. Manja je gužva i na parkinzima, u toaletima, ne samo u gledalištu, a čini se da se i proporcionalno još manje ljudi dosađuje ili se dohvaća u mraku takozvanog pametnog telefona…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:01