KREŠO DOLENČIĆ Zašto u HNK radim ‘Luđakinju iz Chaillota’

Neobičan je ovo tekst u neobično vrijeme. Neobičan, kako u vrijeme kad je napisan, tako i danas.

Nastao je usred Drugog svjetskog rata, u još okupiranom Parizu, premreženom švercerima, ratnim profiterima i svakojakim šljamom koji rat ionako vidi kao mogućnost za dobar posao. Oni veći i moćniji u stanju su da ratove i pokrenu, kad im se svidi, a oni manji rado mašu repićima i hrane svoju pohlepu, bahatost i neutaživu želju za manipulacijom. Giraudoux nije živ dočekao premijeru koja se dogodila 1945., odmah poslije oslobođenja, i postala odmah nevjerojatan hit, jer su Parižani vrlo dobro prepoznavali lica o kojima komad govori. Gledali su tu poetičnu i razbrbrljanu aktivističku bajku kao svoju neposrednu stvarnost.

Gladni priče o “onima drugima”, neogrezli u socrealističkom trijumfalizmu nekih drugih naroda, upijali su sve te neobične pričice jedne sasvim sigurno autentične “luđakinje” kroz vlastitu čežnju za nekim drugim, boljim životom. Životom u kojem se ne gleda samo na svoju korist, u kojem se poštuju svačija prava, brine se o okolišu (da, da, 1945. je!) i čuva prava životinja! Ima li išta veličanstvenije nego zapitati se o boji i imenu cvijeća, razmišljati o gladnim mačkama i zgražati se nad ljudima koji tuku svoju djecu, okružen najstrašnijim i najgadljivijim rezultatima netom završene svjetske klaonice?

Ovaj plemeniti pisac, aktivni političar, nježno osjetljiv na socijalna i nacionalna pitanja na način nepojmljiv današnjim uzurpatorima tog teritorija govori o tome da će mir jednog dana sigurno doći, jer se zlo pobijediti mora, no mir valja dočekati spreman. Ne smije se dopustiti da izvojevana pravda postane teren za najrazličitije, prave luđake koji u svemu samo vide profit i moć. A najbolje od svega bilo bi riješiti ih se sviju čarobnim štapićem pa da eto, najednom, puf!, nestanu.

Namamiti ih nepostojećim izvorom nafte usred grada, skupiti na jedno mjesto i zatvoriti u kanalizaciju, da nikada više ne izađu. “Smrt vrijedi koliko i život mrtvoga. Smrt nitkova je ništa”, kaže naša Luđakinja iz Chailotta. I ne možemo se ne složiti, no tko će doista povući taj potez? Ne postajemo li u tom trenutku isti kao i oni kojih se “rješavamo”? I na kraju svega jedino čemu se možemo nadati je neumitna samoća. Malo je takvih neznanih heroja u povijesti ostalo na životu, a puno ih je zaboravljeno.

I doista, može li se taj mali sloj ljudskog roda koji gospodari našim životima pomoću brojki, statistika, poziva se na velike riječi Boga i nacija, hrani se našim strahovima uništiti i iskorijeniti? Sve upućuje na to da je to težak i jalov posao i utopija kojoj se ova postojeća, zapisana povijest smije kao nekoj Luđakinji. Ali, imamo li mi pravo ne vjerovati u moguće dobro? Imamo li pravo na pozornici, posvećenom mjestu koje arhetipski priziva na poštenje, iskrenost i dobrotu glumaca i publike, ne pomoći ovoj Luđakinji, ne suosjećati sa cijelim svijetom potlačenih i povijesno beznačajnih lica? Strah i sažaljenje koje nas pri tome obuzme gledajući kako se kovitlac jedne ludosti pretvara u svoju drugu krajnost, u sve one poznate “diktature proletarijata” treba nas natjerati u razmišljanje. Sve se na kraju mjeri nepreglednim brojem leševa i tzv. kolateralnim žrtvama. Simbolika ove aktivističke bajke koju postavljam u zagrebačkom HNK tiče se svakoga.

Aktualnost teme o kojoj govori sa svim svojim detaljima (mit o dvije stotine nedodirljivih obitelji, bjesomučna potraga za naftom, krađa pomoći za postradale, osnivanje fiktivnih kompanija…) bolno je prepoznatljiva. Neobičan je međutim stil i jezik kojim se pisac služi, poetske slike, ljubavne poruke koje neštedimice prosipa i mudrost kojom sve to zaodijeva. Ova predstava, dogovarana već nekoliko godina, radila se u takvom okruženju, pozornici na kojoj živi puno mojih dragih prijatelja, prošlih i sadašnjih članova ansambla HNK. Zahvaljujem svima na prilici!