KAZALIŠNA KRITIKA

KAKAV JE BIO MIKI MANOJLOVIĆ U ZAGREBAČKOM HNK Unatoč odličnim momentima Kralj Lear je trom i neujednačen

Kralj Lear redatelja Janusza Kice u zagrebačkom HNK nije ostavio naročit dojam na premijeri. Možda je to bilo njegovo najgore moguće izdanje, ali režija je ispala troma, gluma neujednačena, a prizori neživi.

Bilo je momenata odličnih, izvanredna je scenografija, precizna i dramaturški pogođena glazba Tamare Obrovac, koja nosi slutnju hladnog kraja, i jasno je što se pokušalo režijom: dati gotovo lirskoga kralja, osamljenika po sebi i dušu pomućenu već odavno te s pomoću njegova bivanja ocrtati svevremensku ljudsku okrutnost, sebičnost i pohlepu, gorivo većine ostalih likova, a Shakespearea, u tečnom novom prijevodu Lade Kaštelan, još jednom otkriti kao suvremenog pisca.

Kritičan kraj

Miki Manojlović igra toga kralja tako dakle da je ovaj već odustao od životne borbe, ali ne i od vlastite taštine, koju je raspirio tek sada kad bi trebao svoditi životne račune. Nesposoban da sagleda realno svoj život, on se precjenjuje i za okrutnost koju za života mora da je prakticirao sada ne očekuje nimalo da se prakticira i na njemu. A hoće.

Ono što njega odvodi u tragičan kraj jest dakle osjećaj više vrijednosti zbog kojeg gubi svijest o drugima. Njegova taština jača je od razuma. Čim je prestao biti lukav, on je bijedan. Glumi ga takvog, s jedne strane razmahanog s druge krhkog i presavijenog, glasnog i u šaptu naizmjence. Međutim, glumac se prečesto ne čuje, osim za prve redove, intonacija mu je toliko skokovita i artikulacija neuredna da osvane nerazumljiv. Kao da ga nitko nije upoznao s akustikom pozornice.

To su zapravo krupne sitnice u koje ga možda jednostavno nitko nije uputio! No i cjelokupno njegovo stanje na premijeri odavalo je nedostatak energije, neku fizičku iscrpljenost koja je prekrila glumu. Kao da je stvarno iscrpljen, a ne slomljen kralj. Igra i tako da slabo komunicira s partnerima na sceni pa često imaš dojam da ni oni ne znaju što je sljedeće, a prečesto mu se događalo da zaboravi tekst, što je nikakav problem ako to publika osjeti sa simpatijom, a jest problem ako zbilja priječi igru.

Predstava traje oko tri sata (plus stanka) i ako se bolje uigra, ima za nju šanse. Kritičan je pogotovo svršetak. Karakterističan Shakespeareov dance macabre, krvav rasplet, ovdje je dan mlako, simbolički, što bi funkcioniralo da mu je prethodila bolja gluma, koja bi nam dočarala likove i njihove želje. Ovako i ne znaš da su mrtvi.

Oguljeno deblo

Predstavljanje dakle koliko god snaži scenografija skupine Numen i Ivane Jonke, toliko ga nište kostimi gošće iz Njemačke Eve Dessecker. Tamna otvorena scena, koju iz čina u čin osvajaju tek golemi, geometrijski objekti i jedno znakovito oguljeno deblo, idealna je za festival kombinacija i boja, no sve su odore propale u pozadinu, stapaju se s okolinom, a o likovima i njihovim karakterima ne govore prepoznatljivo, banalne su kao da su posrijedi rasparena odijela povađena iz fundusa u podrumu.

Dramaturški gledano, najveća zamjerka ide pokraćivanju uloge Cordelije, najmlađe Learove kćeri, koja jedva da se i oformi na sceni kao lik. Igra je Jadranka Đokić, upravo tako, kao skicu, za koje dospije tek “biti drugačija”, ali prenaglašeno, pa čak i pomalo “pjeva” umjesto da kaže. Kostimografkinja ju je odjenula kao kakvu sirotu suvremenu usidjelicu, pa i ne znamo zašto bi oko nje izbila bilo kakva napetost.

Izvrsna luda

One druge dvije ne tako dobre kćeri igraju Ana Begić, najstariju Goneril, i Iva Mihalić, srednju sestru Regan. Ni jedna ni druga nisu me uvjerile da su kraljeve kćeri niti u svoje karaktere. Iva Mihalić ne odaje zlo, strast, thanatos, nego cijelo vrijeme kao da čeka što će se zbiti. Dikciju drži, intonaciju također, ali ne postaje protagonistica koju štogod razdire. Ana Begić pak viče na toga oca i kralja dosta dekoncentrirano, što vrijeme odmiče sve plićim tonom, kojim kao da mu prigovara što je po sedamdeseti put zaboravio kupiti kruh za ručak, a ne zato što stotinu njegovih ljudi divlja po njezinu dvorcu na njezin račun. Više je nestrpljiva nego zla.

Grofa od Gloucestera Milan Pleština igra odveć samozadovoljno. Režijski je promašeno da on, pošto mu Vojvoda od Cornwalla iskopa oči, kojeg Luka Dragić igra s premalo strasti, ne osvane na sceni ponižen i ranjen, nego nastavlja u istom tonu, a povez preko očiju kao da mu je ostao od kakve dječje igre.

Bojan Navojec uspijeva dovoljno prikazati demonsku okrutnost Edmundovu, ali njemu nedostaje ugođenosti. Goran Grgić Grofa od Kenta igra zapravo rutinski, a Mislav Čavajda kao Edgar (za razliku od mračnog Edmunda, svijetao Gloucesterov zakoniti sin) nudi emociju, ali i on prečesto dolazi u probleme s dikcijom i intonacijom.

Krešimir Mikić kao Luda precizan je, dojmljiv, zapravo glumački perfektan, no i njega je premalo na sceni. Otkako je pristigao, posve je proučio svoj novi umjetnički dom, scenu HNK, i jedini suvereno govori okrenut leđima publici. U predstavi igraju i Ivan Glowatzky, Alen Šalinović, Damir Markovina, Ivan Jončić, Silvio Vovk, Ivan Colarić te Ugo Korani. Pomoćnik redatelja je Paolo Tišljarić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:33