'Kada je stvaranje predstave u pitanju, nemam dogmi'

Tek mu je 29 godina, a beogradski redatelj Igor Vuk Torbica poput drevnog druida stvara predstave mudre i nasušne po čovjekovo zdravlje.

Njegova rabijatno bolna vizija “Hinkemanna” Ernsta Tollera u produkciji ZKM-a upravo je svježe ovjenčana s dvjema Nagradama hrvatskog glumišta: najbolja dramska predstava i Rakanu Rushaidatu za najbolju glavnu mušku ulogu. Također je na nedavnom Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu osvojila nagradu publike te nagrade žirija za najbolju predstavu, režiju i najbolju mušku ulogu Ozrenu Grabariću. Torbica upravo u GDK Gavella radi “Priče iz Bečke šume” (premijera je 5. prosinca) rezigniranog cinika Ödöna von Horvátha.

“Hinkemann” se i iz Užica vratio u trijumfu. Paradoksalno je da su praktički u noći izvedbe neki trogloditi slali prijetnje da će spaliti hrvatsku i crnogorsku festivalsku zastavu. Izgleda da ni stotinu ovakvih pročišćujućih predstava ne mogu popraviti nepopravljive barabe naših balkanoidnih prostora?

- Da, nažalost, mogu se složiti s vama i eto, dolazimo do toga da nužno moramo otvoriti ovaj razgovor tim podatkom, odnosno tim nemilim događajem. Strah me i koristiti taj pridjev “nemili” u nastojanju da ne umanjim, ali i ne pružim tom slučaju senzacionalističke prizvuke. Natjerani smo i naši su razgovori utemeljeni na neodgovornim postupcima nekih baraba, ma s kojih god prostora oni bili. Horvath svoj komad koji upravo postavljamo u Gavelli otvara kratkim zapisom “Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost” i upravo je glupost materijal kojim su impregnirani naši nacionalizmi, malih i perifernih naroda. Da se odmah razumijemo, to što kažem da su vođeni glupošću ne znači da su zato manje opasni. Upravo suprotno.

Da je Tollerov Hinkemann preživio, bi li se uselio u kožu Horvathovog Alfreda?

- Teško pitanje. Želim vjerovati da ne bi bilo tako. Iako je moje duboko uvjerenje da je čovjek, nažalost, posljedica djelovanja mnogih sila, ne samo i isključivo vlastite volje.

Čini mi se da vas naročito provocira bavljenje apsurdnim žrtvovanjima pojedinca u ime nekog maglovitog obnevidjelog kolektiviteta?

- Možda je to dojam koji se mogao steći nakon ovih nekoliko mojih predstava, ali nije nužno tako. Nemam nikakvih dogmi i apsoluta kada je stvaranje predstave u pitanju. Za mene je ovo dug put koji je tek otpočeo. Razmišljam li o “Pričama iz Bečke šume”, ne mogu pomisliti na lik koji bi predstavljao ono što ste naveli. Ja jednostavno otvorim djelo i kad vidim nešto u njemu što me zanima, prepustim se tome. Hinkemann je u tom smislu pored ostalog bio neka vrsta “žrtvovanja pojedinca”, ali i položaja muškarca, Horvathov tekst je festival ljudskih sitnosti, općih mjesta, ali eto i pozicije žene u prije svega “muškom svijetu”.

Kod mnogih Horvatovih junaka jedva je prikriven onaj puzajući, oportunistički fašizam. Da li je on zapravo najopasniji i po današnja društva?

- Kao što sam već rekao, upravo je taj “fašizam razonode” jedna od najpogubnijih civilizacijskih tekovina, jednako kao što se i najveće opasnosti kriju u stvarima koje podrazumijevamo, vrijednostima koje su nam fiksne i neupitne. Čovjek bi iznova i iznova morao sticati svijest o tome koliko ne zna.

Umjesto lagodnog jurenja karijere, izabrali ste teži put bavljenja društveno angažiranim teatrom. To si ostavljate mjesta da kao mator postanete pragmatičniji ili...?

- Izabrao sam baviti se pojmom ljudskog, pojmom čovjeka i samim teatrom, nikada nisam pomislio da se bavim “društveno angažiranim”. Kazalište je mjesto u kojem vremenu i prostoru dajete oblik i jednako tako ljudskim namjerama i htjenjima dajete pojavnost. Ono što eventualno slijedi nakon toga jeste osjećaj “angažiranog”. Potrebno je biti iskren, ja sam svoje prilike stekao sretnim okolnostima, a jednom kad sam ih dobio, znao sam im se prepustiti u potpunosti i raditi najbolje što mogu. Dok me god rad u teatru bude uzbuđivao, pružat ću mu sve od sebe. Jednom kada više ne bude tako, napustit ću ga.