Emilia Rukavina, mezzosopranistica zagrebačkog HNK, nakon što je, praćena mnogim razgaljenim pohvalama, otpjevala ulogu Charlotte u Massenetovu "Wertheru", u lipnju će u Operi de Toulon u Francuskoj tumačiti Fenenu u Verdijevu "Nabuccu", koju je već pjevala na domaćoj pozornici. Lani je Emilia Rukavina bila i cover Elini Garanči u milanskoj Scali, u operi "Don Carlo", što je samo jedna od epizoda u njezinim međunarodnim angažmanima.
- Ova godina je vjerojatno prekretnica u mojoj karijeri, obilježit će je glavne i ozbiljne uloge mezzosopranskog faha. Jako se radujem jer sam to već neko vrijeme priželjkivala, a zapravo je došlo puno brže nego što sam očekivala. Posebno se radujem povratku Feneni u "Nabuccu", ovaj put u Operi de Toulon u lipnju. To je uloga koja mi je bliska; emotivno je bogata i vokalno zahvalna, a izvedba u Francuskoj donosi novo iskustvo i publiku. Uz to, trenutačno pripremam Donizettijevu operu "La Favorite", koju ću izvesti na Sardiniji, u Cagliariju, što je još jedan veliki izazov. A dogodine me čeka i jedan poseban debi koji moji prijatelji i kolege s nestrpljenjem očekuju! Puno toga se otvara i veseli me raznovrsnost repertoara i puno novih i zanimljivih dirigenata i redatelja, kolega pjevača. Sve je to sreća - govori mezzosopranistica koju pitamo je li se u Zagrebu susrela s Elinom Garančom tijekom njezina nastupa u Lisinskom.
- Nažalost, s Elinom se ovaj put nisam uspjela sresti u Zagrebu jer sam baš taj dan slavila rođendan s obitelji i prijateljima - odgovara mezzosopranistica.
Otvoreno govoreći, mnogi inozemni zvjezdani pjevači današnjice su dosadni jer su izgubili neku nepatvorenu emociju, valjda uslijed prevelikog broja avionskih presjedanja. Za razliku od najboljih hrvatskih pjevača, koji su svi autentični i prirodno pjevaju svoje uloge s razumijevanjem, iz želuca...
- Mislim da problem nije u talentu, nego u količini posla i tempu današnjeg opernog svijeta. Nekada su se uloge pripremale sporije i temeljitije dok su danas ti procesi ubrzani do te mjere da ponekad imate jedva mjesec dana za pripremu, što je iznimno malo! Kada stalno putujete s jednog kraja svijeta na drugi i skačete iz jedne produkcije u drugu, lako se dogodi da emocija počne blijedjeti, nema dovoljno vremena za dublje uranjanje u lik. Za mene je ključno razumjeti svaku riječ, svaki odnos među likovima, svaku sitnu nijansu u partituri. Ali još je važnije pronaći iskonsku emociju u sebi, onu koja dolazi iznutra, a ne iz tehničke izvedbe ili naučenih gesta. Tek kada glas, tijelo i emocija postanu jedno, nastaje izvedba koja dira publiku - komentira solistica zagrebačkog HNK.
Vraćamo s na "Werthera", koji je već iza nje. Režiju, scenografiju i kostimografiju te predstave potpisao je trostruki oskarovac Dante Ferretti, čovjek koji je desetljeća proveo u Hollywoodu, stoga je njegov vizualni rukopis bio vrlo blizak filmskom setu.
- Massenetove melodijske linije i ekspresivne fraze nisu tu samo radi ljepote, one nose priču, oslikavaju unutarnji svijet likova, njihovu borbu između dužnosti i strasti, suzdržanosti i preplavljujućih emocija. Taj romantičarski način izražavanja, u kojem se glazba pretače u čistu emociju, potpuno odgovara mom senzibilitetu. Charlotte je toliko humano napisana, toliko prirodna za pjevanje i oblikovanje, da mi se na kraju predstave čini kao da bih mogla odmah ponovo, istu večer, izvesti cijelu operu, a to je rijetko da vam se tako čini! Pjevati Charlotte znači zaroniti u kompleksnu psihologiju, čežnju, tugu, unutarnji konflikt, ali i snagu.
A sada, zamislite sve to u vizualnom svijetu Dantea Ferrettija! Njegova scenografija nije samo kulisa, ona diše zajedno s pričom, gradi atmosferu, obavija likove i njihovu sudbinu. Njegov rad u filmovima poput "Doba nevinosti" (1993.) pretvara svaki kadar u slikarsko remek-djelo, dok je u "Hugu" (2011.) stvorio nostalgični, bajkoviti Pariz. Obožavam i "Avijatičara" (2004.), "Sweeneyja Todda" (2007.), "Pepeljugu" (2015.) - svaki od tih filmova nosi pečat raskoši, detaljnosti i poetske vizualne pripovijesti.
Biti dio takve produkcije, gdje se Massenetova glazba i Ferrettijeva vizija spajaju u jedno, umjetnički je san - rekla je.
Dok su njezini školski kolege negodovali zbog "dosadne" lektire, riječka srednjoškolka Emilia Rukavina "Patnje mladog Werthera" proživljavala je duboko, gotovo instinktivno.
- Ta bol, ta silovita emocija bila mi je bliska, pronalazila sam se među tim rečenicama, poistovjećivala s Wertherom, osjećala njegovu patnju kao svoju. Sa životnim iskustvom, stekla sam određeno odstojanje. Danas razumijem da pretjerani zanosi rijetko vode dobrom; život traži ravnotežu, sabranost i zdrav razum. Ništa što je preplavljeno emocijama do točke gubitka kontrole ne može biti održivo. Vjerujem da bih danas s velikim oprezom pristupila osobi poput Werthera. Charlotte mi po temperamentu nije nalik, ona je smirenija, suzdržanija, vođena dužnošću i razumom. No glazba mi ju je oslikala jasnije nego riječi, i zahvaljujući tome, našla sam put do nje. Charlotte i Werther u mom su se doživljaju uvijek nalazili u nekom tihom plesu, ona koja voli, ali ne može, i on koji voli, ali ne zna stati. Ta napetost, ta neostvarena ljubav, ta patnja, upravo to čini njihovu priču bezvremenskom i toliko moćnom - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....