IVOR MARTINIĆ

Jedan od naših najboljih dramatičara o životu u inozemstvu: 'Svojim odlaskom razvio sam više empatije za sve što se događa u Hrvatskoj'

Ivor Martinić
 Privatna arhiva

“Dobro je dok umiremo po redu”, novu dramu Ivora Martinića, u rujnu premijerno u ZKM-u postavlja Aleksandar Švabić. Priča je to o obitelji koja se raspala, muškarcu koji ima privid da je s novom ženom zasnovao novu obitelj, dok mu odrastao sin iz prvog braka odlazi u Ameriku, moguće tamo tražiti ono što je u životu izgubio, ili ovdje nije niti imao.

Prvu verziju drame autor je napisao prije više od pet godina, u doba dok je u ZKM-u još igrala njegova dobro poznata i višestruko nagrađivana “Moj sin samo malo sporije hoda” u režiji Janusza Kice. “Prvi poticaj bila mi je upravo scena iz te predstave, kada tri muškarca srednjih godina, nakon što žene prenesu veliki kauč uređujući kuću za proslavu rođendana glavnog lika drame - sjednu, nesvjesni da bi možda mogli nešto pomoći. Ta slika duboko patrijarhalnih muškaraca, kojima nitko neće ni pokušati sugerirati da pomognu, inspirirala me da ispišem dramu o muškarcima u srednjim godinama i njihovom odnosu prema obitelji. Glavnom liku drame, sredovječnom muškarcu, tako u istoj noći umire otac, a sin jedinac odlazi u inozemstvo. Taj čovjek prvi put u svom životu shvati da je smrtan. Drama je nastala davno prije nego što sam se odselio iz Hrvatske u Španjolsku. Da je drugačije, vjerojatno bi mi tema odlaska bila prebliska pa je ne bih mogao ni ispisati”, govori Martinić.

Tragika glavnog lika

Njegov lik Janko, rastavljen muškarac u 50-ima, koji je suprugu napustio zbog mlađe žene, u istoj večeri ostaje bez oca i sina. Otac umire na rukama donedavne snahe. Janko, pak, te večeri s ocem nije, okupiran je vlastitim sinom koji upravo odlazi u Ameriku ni ne pozdravivši se s roditeljima, sinom zbog kojega se Janko dok gubi svojega oca, osjeća kao ostavljeni otac. Novu suprugu depersonalizira, s njom, zapravo, priča kao s lutkom, starim prijateljima pak broji godine, kilograme, međusobna razočaranja. Od svih traži. Daje li što? “Jankova bivša žena će reći: ‘Umorni sati na poslu i umorni sati sa našim sinom – to je bio naš život.’ Taj čovjek je radio pogrešku u koju upadaju mnogi roditelji a to je da ljubav za obitelj poistovjećuju s brigom za ekonomsku sigurnost obitelji. Na žalost djeca ne mogu shvatiti da to može značiti i ljubav. A to da djeca to ne shvaćaju, teško prihvaćaju roditelji. Tako mi se čini da Janko puno daje, on sina grčevito želi vidjeti jer ga želi zagrliti, reći mu da će uvijek biti tu za njega. Prava tragika ovog lika jest u tome što je u jednom trenutku svog života poželio previše. Taj trenutak pratimo u drami”, kaže Martinić.

Sin koji odlazi u Ameriku ne odlazi iz ekonomske ugroženosti, ne odlazi jer je dobio stipendiju dobrog sveučilišta, ne odlazi jer je dobio poslovnu ponudu koja se ne odbija - odlazi, dojam je, pokidati veze koje ga opterećuju. Biti sam i živjeti u slobodi. Je li to moguće? Autor komentira: “Da, majka će za njegov odlazak reći: ‘On ne odlazi, on bježi.’ Sin bježi u trenutku kada se njegova obitelj raspala, kada se život koji je poznavao promijenio. To u njemu stvara bol te odlazi voditi život za koji misli da ga neće boljeti. Čini mi se da je moguće živjeti u slobodi, ali to jako boli. Za mene je sloboda imati mogućnost otići ili ne.”

Kad čovjek odluči da može otići daleko, to je, bit će, dozvola koju na koncu mora isposlovati - od sebe sama, ne od bolesnih roditelja, ne od dugogodišnje djevojke koja ga ne može pratiti, pa je ostavlja, ne od umirućeg djeda … “Da, čini mi se da je to isključivo intimna, osobna odluka. Zbog toga se lik koji odlazi u drami ni ne pojavljuje. On je odlučio, za njega je drama završena. Svi oko njega se s time teško nose jer je otići delikatan čin. U odlazak naših bližnjih i sami upisujemo vlastite čežnje ili propuštene želje. Ili se pitamo nismo li negdje pogriješili, nešto propustili i živimo li možda negdje gdje i nije tako dobro.”

Ironičan prema poslu

O suradnji s redateljem Švabićem kaže:

“Ovog proljeća sam bio na probama, a s Aleksandrom sam dugo razgovarao zadnjih godinu dana dok se pripremao za režiju. Sviđa mi se njegova interpretacija teksta, drago mi je da čitav autorski tim ne ide na sigurno, da žele istraživati. Glumci ZKM-a su uvijek spremni na izazov. Bilo se lijepo vratiti u to kazalište i svjedočiti radu s glumaca koje iznimno volim kao što su Doris Šarić-Kukuljica, Pjer Meničanin, Nataša Dangubić…”

U Martinićevim didaskalijama puno je slobode ostavljeno na interpretaciju redatelju i glumcima, namjerno ostavlja prostor za vrlo široko koautorstvo s izvođačima. “Takvim didaskalijama pozivam glumce na istraživački rad, ali sam u isto vrijeme i ironičan prema svom poslu. Tekst pisan za izvedbu nikad nije samo moj, on nastavlja svoj život u interpretacijama, prostoru u kojem se igra, glumačkom umijeću. To da nikada ne posjeduješ vlastiti umjetnički rad nije najugodnije i zbog toga se s time bolje igrati, zezati, nego shvaćati preozbiljno.”

Ivor Martinić zadnje tri godine živi u Barceloni, ljeta redovito provodi u rodnim Pučišćima na Braču. Najčešće radi u kazalištima Latinske Amerike, tamo je prisutan od 2014. godine, od kad je u Buenos Airesu postavljen “Moj sin samo malo sporije hoda” u Buenos Airesu. Do sad je imala čak pet stotina izvedbi i dobila više od dvadeset nagrada.

Posljednja premijera nekog Martinićeva komada u Latinskoj Americi bila je nedavno, ovog ljeta je u Nacionalnom Teatru u Urugvaju postavljena “Drama o Mirjani i ovima oko nje” .

Pogled na sebe i druge

U Barceloni se trenutno radi na španjolskoj verziji njegove nove drame “Bilo bi šteta da biljke krepaju”, koja će prvo biti postavljena u Zagrebu, u izvedbi Maje Posavec i Pavla Vrkljana. Riječ je o intimnoj priči koja nužno ne traži kazališni prostor, planiraju je izvesti nekoliko dana nakon premijere u ZKM-u.

Što je najbitnije što je, izmješten, naučio o vlastitoj zemlji, moguće i osobnom životu? “Odlazak donosi slobodu od svega što vas u vlastitoj okolini definira. Skloni smo grčevito se držati za ono što smo postigli, poslove koje smo ostvarili, status koji smo dostigli. Živjeti u zemlji u kojoj ništa od toga ne postoji donosi svježinu u pogledu prema sebi i ljudima oko sebe. Pogled se čini bistriji. U isto vrijeme čini mi se kao da sam razvio više empatije za sve što se događa u Hrvatskoj, kao i za sve što se događa u mojoj vlastitoj obitelji.”

Prati li hrvatski teatar? Kako mu se čini kad ga usporedi s onim što je oko njega, većinom španjolskim i latinoameričkim pozornicama?

“Ovog proljeća sam nakon dugo vremena bio u Zagrebu na mjesec dana pa sam uspio pogledati nekoliko predstava. Jako me obradovao ‘Katalonac’ u ITD-u, prava generacijska predstava koja prikazuje Zagreb kakav i ja dobro poznajem.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 19:44