IVAN VIDIĆ UOČI PRAIZVEDBE NOVE DRAME 'Među kazališnim ravnateljimaprevladava žalosni provincijalizam'

Ivan Vidić (rođen 1966. u Zagrebu), ponajbolji i najplodniji dramatičar srednje generacije, predstavlja novu dramu, “Posljednji dani mira”, koju će Teatar &td praizvesti u četvrtak, 29. listopada. Otkriva i zašto kazališta izbjegavaju domaće pisce.

“Posljednji dani mira” donose dvije dramske osobe. Napisali ste mnogo drama s mnogo njih, zašto sad svega dvije?

- Sadržaj bira formu. Posrijedi je tekst o odnosu kćeri i majke, o intimi, pa čak, usudio bih se reći, o tome koliko, u najdubljoj koncentraciji i tišini, može prodrijeti misao, koliko se jedno biće može približiti drugom. Zato je prikladna mala scena i dvije prekrasne žene, Dubravka Ostojić i Nataša Kopeč, a režira treća, Dora Ruždjak Podolski . Radnja teče u restoranu kraj mora. Njih dvije tobože očekuju goste – ali na posve nepristupačnom mjestu, okružene jezivim provalijama, smrtonosnim klopkama, s mora branjene opasnim hridima i smrtonosnim ružama vjetrova, okružene nesavladivim labirintima.

Mnoštvenost pojava i širina scenskog zamaha samo je u njima. Izdvojile su se od buke svijeta da malo popričaju. A imaju o čemu – pogledajte oko sebe – posljednji su dani mira.

Vaše drame najčešće donose distopiju, mjesto radnje im je počesto svojevrsna hrvatsko-balkanska nigdina. Hoćete li je ikad napustiti?

- Na površinskoj razini može izgledati tako, ali upravo je obrnuto. Gdje se zapravo odvijaju zapleti? U ranom radu, “Putnicima”, tri slijepca krstare Europom za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, traže Rim. Svugdje blato, krv, smrt, kuga, a Rima nigdje. U “Octopusyju” hrvatsko-balkanska nigdina jest činjenica, ali je radnja smještena na mitsko raskršće koje u ponoć pohodi vrag. Svi mu žele prodati dušu, ali vrag neće. Što će mu duše tih bedaka?

U drami “Onaj koji se sam govori” ubogari žive u zemunicama, šupljem drveću, kanalizaciji, u susjedstvu tajkuna, podsljemeskoj zoni. Gdje ćeš boljeg mjesta?!

U “Grupi za podršku” svih sedam junaka stanuje, mudruje i sere u istoj glavi. U “Posljednjim danima mira” dame su u labirintu, srcu svijeta. Zar bi trebale biti u New Yorku, brbljati o seksu, torbama i cipelama?! Ne pišem Seks i grad, moje junakinje imaju stila.

Među važnim začinima vašim jest sarkazam, no redatelji su ga dosad uglavnom izbjegavali prikazati. Zašto?

- Uglavnom osvanem zadovoljan kad biram redatelje, uglavnom pametne ljude i dobre prijatelje. Ali ima i suprotnih slučajeva. Inače, sarkazam je među receptima kojima šale pravim. Još ironija, groteska, burleska, lakrdija, vojnički humor, humor djece, pijanaca, uličara. Izbjegavam cinizam, nije humor nego stanje duha, često bolesno.

Sarkazam je, pak, na sceni prilično teško dobiti, a da ne ode u nešto drugo. Zato redatelji ponekad moje predstave režiraju previše ozbiljno, jednostavnije im. Neki se prestraše ili nemaju mašte. Najgori misle da je kazalište uvijek samo redateljsko pa u svojoj drskosti pišu budalaštine po palimpsestu mojeg teksta.

Imate u ladici najmanje još dvije dovršene drame. Kad će na svjetlo?

- Noćni život, ansambl predstava, izaći će nagodinu u ZKM-u: nezadovoljnici gradskom trgu žele srušiti vlast pa grade barikadu. Možda bi im i uspjelo da tih 15 protagonista istovremeno nisu i 15 policajaca u oklopima, zatim 15 sebičnih reakcionara i, na koncu, 15 lopova koji kradu stvari s barikade da bi ih prodali pod sirovinu.

Kroz sobe, pak, nudi malu predstavu s dva lika. Izvedena je na radiju u sjajnoj režiji Mislava Brečića, za scenu još nije dogovorena. Nadam se da hoće jer aktualnija ne može biti. Dva lika bježe, posvećena je svima u bijegu. Prikazuje fašizam današnjice.

Koliko vas frustrira nikakav interes domaćih kazališta za suvremene domaće pisce?

- Nisam sklon frustracijama. Frustracije su na drugoj strani. Osjećam ljutnju i pravedan bijes kad mi tko, ničim izazvan, stavi predstavu na repertoar i onda je kazalište otkaže pošto politika smijeni ravnatelja. Još se više naljutim kad mi tko naruči tekst, napišem ga, ne plati mi, šuti, ne zove, ne diže slušalicu, bježi u zahod.

Takve stvari su mi se više puta dogodile. To je inače utuživo, samo što nikog ne tužakam i ne kanim. I bijes me brzo prođe, nisam svadljiv. Iako, istina, ponekad sa žalom pomislim na sretne dane devedesete kad bih mlad i pijan takvog idiota nalupao k’o seljak magare.

Zato danas više pazim kome dajem tekstove ili ih uopće ne nudim. Kad su u pitanju suvremeni domaći pisci, kazališta ih ne stavljaju iz više razloga. Na primjer, redateljsko kazalište. Ali nije svatko Bobo Jelčić ili Saša Božić, da ima osebujnu vlastitu estetiku, misao, umjetnički rukopis. Većinom bulazne, muče glumce.

Među ravnateljima prevladava žalosni provincijalizam. Strano je bolje: ovu torbu sam kupila u Londonu, nitko ne zna napravit auto k’o Nijemac i napisati stranački program k’o Nijemac, ove ćemo sezone igrati jednog sjajnog Francuza. Onda prošli tjedan pročitam četiri nove francuske drame – i ne znam koja je gluplja. Samo što se druge, strane politike brinu za svoje pisce, umjetnike, prevode ih, promoviraju, čak i kad su u pitanju govna kakve su te drame ili oni nordijski bezveznjaci što pišu krimiće. Hrvati su skloni mrziti i prezirati svoje.