Kako stvari stoje, u ovom uzbudljivom predizbornom vremenu čini se da je sve moguće.
Pa i to da se aristokracija ponovno uspela na Kaptol! No kako nitko, bar zasad, nema nikakvih rojalističkih pretenzija, za to se pobrinulo kazalište Komedija uronivši nakon “Kneginje čardaša” još jednom u operetni žanr u kojem je spokojno svoj red čekala “Grofica Marica” Imre Kálmána. Nekad i danas jedna od najpopularnijih opereta uopće prošla je kod nas turbulentni put u vremenu socijalističkih besmislica kad su grofovi i ina titularna čeljad bili nepoželjni pa su joj tako oduzeli naslov igrajući je kao “Maricu”, a slično je prošla i “Kneginja čardaša” istoga autora, koju su pak na plakatima oglašavali kao “Silvu”!
Sandra Bagarić
No, eto, demokracija je omogućila mnoge blagodati pa i ovu vraćajući opereti izvorne naslove, a žanr je preživio što ako ni zbog čega drugog, zbog vječno privlačne glazbe, ali i vrlo učinkovitog razloga koji je oduvijek punio kazališnu blagajnu. U međuvremenu su stigli mjuzikli, rock-opere i srodne kazališne forme, no bečka se opereta i kod nas i u svijetu pokazala iznimno žilavom i preživjela sa svojom “malograđanskom” publikom koja i danas puni kazališta Beča, Berlina, Budimpešte, Londona... čak i Moskve, gdje je ova kritičarka gledala senzacionalnu Lehárovu “Veselu udovicu”!
Dakle “Gräfin Maritza” od bečke praizvedbe 1924. četvrti put premijerno u Komediji 23. studenoga, u počast 25. obljetnice karijere prvakinje Sandre Bagarić bez čijeg magneta puno toga ne bi bilo ono što se očekuje od operetnih vladarica. Prekrasno izgledajuća, raspjevana, rafinirano duhovita, i nakon četvrt stoljeća u kojem je isprobala sve glazbene i dramske forme, nastavila je niz svojih slavnih prethodnica operetnih primadona od kojih se uz sve druge vještine glasa, stasa, plesa... očekuje i “ono nešto”, karizma ličnosti koju gospođa Bagarić posjeduje u izobilju.
Mujićeva koreografija
Ovaj put bila je primadona u predstavi koju je preskočivši mnoge operetne banalnosti zanimljivo, pomalo pomaknuto, a svakako odmaknuto od uobičajenog klišeja vrlo vješto režirao Ozren Prohić. U suradnji s odličnom dramaturginjom Ladom Kaštelan, spektakularnom baletnom koreografijom Lea Mujića, iznimno domišljatim scenskim pokretom zbora i solista Blaženke Kovač Carić, sjajnom modernom kostimografijom Mirjane Zagorac i minimalističkom scenografijom Irene Kraljić, Prohić se poigrava različitim razinama djela.
Zadržao je humorni ton zahvaljujući izvrsnim protagonistima karakterne komike, ljubavnoj priči dao je nostalgični ton nekadašnjeg holivudskog glamura, zbor nije “glumio” nego komentirao, ali i sudjelovao uz balet u beskrajno smiješnim situacijama zamjene spolova, bilo je i blage dekadencije i lascivnosti, bilo je zabavno, a baš nimalo operetno starinski. S poštovanjem prema tradiciji zadržao je samo jedan prelijepi plesni par u mađarskoj nošnji i dakako primaša bez kojeg se ne može u pitoresknome liku s muzikalnim violinskim solom Antuna Stašića.
Nostalgično i dramatično proročanstvom moćnoga glasa u priču nas je uvela divna ciganka Zorice Antonić, a zatim su redom krenuli komični likovi, ni malo preglumljeni: obdaren živopisnim šarmom glume i pjeva Dražen Bratulić, ljupka mu partnerica Danijela Pintarić, markantni Ervin Baučić, Dubravka Ostojić koja je orisala još jedno minijaturno remek-djelo svog glumačkog umijeća, a pridružili su im se i vrsni glumci Damir Lončar i Zlatko Ožbolt. No, spiritus movens scenskoga veselja bio je od početka do kraja neodoljivi Željko Duvnjak!
Glavna muška uloga
Ipak, što bi opereta bila bez glazbe, žive, poletne, umotane u divlje čardaše i sjetne balade, u temperamentan orkestar kojim je znalački i vrlo muzikalno vladao dirigent Krešimir Batinić, a pomogao je i zborovođa Davor Kelić. No dirigent i ravnatelj kazališta Batinić učinio je još nešto što valja upamtiti.
Glavnu a rasponom glasa iznimno zahtjevnu mušku ulogu povjerio je vrlo mladom pjevaču s dosadašnjim iskustvom estrade i naslovnim likom Isusa Krista Superstara, Filipu Hozjaku. Pun pogodak! Trebat će još brusiti vokalne finese, fraze, piana i imat ćemo ubrzo naočitog, scenski ležernog, a glasovno raskošnog novog tenora!
Sve u svemu, ako se metropole Staroga kontinenta ne libe “malograđanskog” žanra i imaju publike na pretek, zašto ne bismo i mi. Uostalom, nisu baš svi koji obožavaju operetu još pokojni!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....