KRITIKA IGORA RUŽIĆA

'GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA' Igrokaz s urlanjem i kilavim tučama

 Luka Gerlanc / Cropix
Redatelj se ovaj put ipak neoprezno zaletio i na Kiša primijenio onaj "neobuzdaniji" segment svoje poetike

Regija je ove godine dvije predstave očekivala s posebnim zanimanjem: uprizorenje drame Biljane Srbljanović “Mali mi je ovaj grob” o Sarajevskom atentatu i “ Grobnicu za Borisa Davidoviča” prema prozi Danila Kiša. Ova druga je, u režiji Ivice Buljana i koprodukciji ljubljanskog Mini Teatra, zagrebačke organizacije Novo kazalište te Hartefakt fonda i Bitef teatra iz Beograda, napokon doživjela i svoju zagrebačku premijeru.

U osnovi “Grobnice...” je analiza perfidije sustava i njegove moći nad sadržajem, kako ideološkim tako i osobnim. Boris Davidovič Novski je revolucionar, “boljševički Hamlet”, odan idealima Revolucije do samouništenja.

Scenski kaos

Ipak, kad u staljinističkim čistkama bude prisiljen potpisati priznanje kontrarevolucionarne aktivnosti, njegova posljednja misija postaje sačuvati vlastito ime i biografiju, jer mu je jasno da, nakon suptilnih enkavedeovskih metoda, od tijela neće puno ostati. Iznutra materijalistički nauk o posljednjim stvarima i moralistička zagonetka, a izvana tragična napetica, “Grobnica” je kazališno potentna, pa nije čudno da se joj se posvetio Ivica Buljan koji pomno bira predloške za svoje predstave. Međutim, ovaj put se ipak neoprezno zaletio i na Kiša primijenio onaj “neobuzdaniji” segment svoje poetike kojim vladaju glumačka sloboda dovedena do scenskog kaosa i izostanak rada na tekstu ili s njim. Nisu Buljanove režije uvijek takve, ali kad jesu, onda nalikuju šezdesetosmaškom kazalištu oslobođenja, što u današnjem kontekstu izgleda naivno i diletantski, kao jeftina provokacija golim tijelima i “muzikom na struju”.

Sat i pol čitanja

Sve se zbiva na pozornici koju izvođači ne napuštaju nego se na njoj i presvlače, sviraju, sjede ili improviziraju u trenucima kad nemaju konkretan zadatak. Ali i kad ga imaju, sve se svodi na banalnu ilustraciju pročitanog izvornika. Prepričavanje i intenzivna verbalizacija jesu Buljanove strategije za izbjegavanje zamki dramatizacije ili pretjerane režijske kontrole, ali u ovom slučaju to se svodi na sat i pol čitanja Kiša uz kolaž tekstom tek bazično uvjetovanih živih slika. Pumpanje energije na kojem inzistira Stipe Kostanić u ulozi zanesenog i još uvijek uspješnog revolucionara, tragična stamenost Milutina Miloševića u kasnijoj fazi lika i u dvoboju s istražiteljem Vladimira Aleksića, ili epizoda Aleksandre Janković kao Borisove supruge Zinaide, jesu ključna mjesta koja bi u drukčijoj postavki dobila i svoju zasluženu dramatičnost. Međutim, za takvo što nema mjesta u kolopletu koji samo kostimima Ane Savić Gecan pokazuje da nije riječ o nastavku “Garaže” koju je isti redatelj ostavio na repertoaru ZKM-a.

Jednaka količina nepotrebnog urlanja, protrčavanja, loše fingirane tuče i mahanja spolovilima, svela je “Grobnicu za Borisa Davidoviča” na populistički igrokaz kojem ni “Internacionala” na ruskom ne pomaže. Jedino u svemu tome neupitno je sam izvornik, koji i dalje “radi” - ne zahvaljujući Buljanovom scenskom ruhu nego unatoč njemu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:17