"Tajna je jednostavna - publika prepozna kada nešto radite iskreno i s ljubavlju. Trudili smo se svake godine dovesti kvalitetne predstave i ponuditi nešto novo, ali nikad nismo izgubili iz vida da festival radimo prije svega za ljude koji ovdje žive ili su tu u ljetnim mjesecima. Kad ste uporni i ne odustajete nakon prve prepreke, publika vam to vrati", kaže nam glumac Goran Grgić o više od dvadeset godina starom kazališnom festivalu Novaljski trijatar, koji ove godine traje do 23. kolovoza i donosi predstave "Papučari", prema tekstu Mire Gavrana, "Bez privatnog, molim" u režiji Paola Tišljarića, projekt Darije Lorenci Flatz "Ja, glumica" te "Ostatak života" prema tekstu Lade Bonacci.
U počecima najveći izazov bio je privući publiku i dati ljudima do znanja da u Novalji postoji kazalište, priznaje Grgić. Predstave su zato igrali na raznim gradskim lokacijama, da ih ljudi vide i doslovno "nalete na kazalište". Grgić je, prisjeća se, tada bio relativno nov na otoku i nije poznavao mnogo ljudi, ali imao je, kaže, sjajne suradnike koji su bili spremni na svaki eksperiment. Malo-pomalo stvorili su svoju publiku i danas se mogu pohvaliti vjernošću gledatelja koji im se vraćaju iz godine u godinu.
Ideja je, otkriva Grgić, nastala na poziv tadašnjeg i sadašnjeg gradonačelnika Novalje, koji je želio da grad dobije kontinuitet kazališnih gostovanja. Trebalo je svemu dati i ime te identitet, a lokalni izraz trijatar, kojim se nekad opisivao zanimljiv događaj, Grgiću se činio savršenim nazivom.
"Novaljski trijatar nikad nije želio biti najveći festival, nego lokacija kojoj se ljudi vole vraćati. Mislim da je stvorena jedna topla, opuštena atmosfera kakvu nije lako pronaći na velikim manifestacijama. Novalja tome puno doprinosi. Ljeti je puna života, susreću se domaći ljudi i gosti iz cijelog svijeta, a opet je dovoljno mala da kazalište postane dio svakodnevice. Volim reći da Trijatar nije samo festival nego jedan od događaja po kojem ljudi pamte svoje ljeto u Novalji", kaže Grgić koji pak pamti brojne festivalske anegdote.
Jedna od dražih mu vezana je, pripovijeda, uz gostovanje slavne poljske skupine Teatr Ósmego Dnia:
"U predstavi su sklapali golemu konstrukciju jedrenjaka koja je izgledala spektakularno i publika je bila oduševljena. Međutim, kad su nakon predstave pokušali otići, njihov je šleper nakratko blokirao cijeli centar Novalje pa je oduševljenje mještana bilo nešto manje. Sjećam se i slovenskog KUD-a Ljud i njihove Invazije, kada su potpuno obojeni u ružičasto šetali gradom glumeći svemirce. Poneki slučajni prolaznici nisu znali gledaju li predstavu ili se stvarno nešto događa".
Pamte se razne zgode, ali i nezaboravne predstave i glumci, koji ponekad i više puta pronađu svoj put do Trijatra.
"Prva predstava na Trijatru bila je još 1995. monodrama ‘Münchhausen‘ Vilija Matule, a prošle smo godine ponovno ugostili njegovu izvedbu. Slično je bilo i s Exitovom predstavom ‘Kako misliš mene nema‘, koja je obilježila prve godine festivala pa smo je, više od dvadeset godina poslije, ponovno doveli u Novalju. Volio bih nastaviti s tom tradicijom i vratiti još neke predstave koje su obilježile Trijatar", zaključuje Grgić koji svoje ljeto provodi radno, baš kako voli.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama glumi u dvije potpuno različite predstave. U Shakespeareovu "Richardu III." tumači kralja Edvarda IV. i vojvodu od Clarencea, dvojicu braće Richarda III., dok u Vojnovićevu "Ekvinociju" igra kapetana Frana Dražića.
"Dubrovnik je posebna pozornica - ondje grad nije samo scenografija nego ravnopravan partner predstavi. Svaka izvedba nosi neku novu energiju i zato se Dubrovačkim ljetnim igrama uvijek rado vraćam", poručuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....