Da bi izbjegao vlastito vjenčanje, Don Juan, notorni ljubavnik, zavodnik i rob strasti, prijavljuje se u vojsku. No uoči njemačke kapitulacije u jesen 1918. godine, on se vraća u Berlin, kamo ga iz rovova šalju na hitno liječenje. Isprva je možda i vjerovao da je zbog rata postao drukčiji čovjek, no vrlo brzo će se ispostaviti da je ovaj serijski švaler i dalje obuzet težnjom za savršenstvom i apsolutnom ljubavlju, a njegova je strast prema ženama nepromijenjena i jednako snažna.
Ovako bi se ukratko mogla opisati radnja drame "Don Juan se vraća iz rata". Austrijski književnik Ödön von Horváth napisao ju je 1936., a sad je prema njoj na kazališnim daskama Gavelle postavljena i istoimena predstava. Uz Natašu Janjić Medančić, Lanu Menigu, Tenu Nemet Brankov, Barbaru Nolu, Madu Peršić, Ivanu Roščić i Enesa Vejzovića, u njoj glumi i 26-godišnja Lara Nekić.
Iza vas je premijera predstave "Don Juan se vraća iz rata". Koga igrate, kako ste se pripremali za ulogu i što vam je bilo najizazovnije u izgradnji lika?
- U ovoj predstavi sve glumice igraju više uloga. To je poseban izazov, primamljiv. Mahom su to arhetipovi, uloge bez osobnih imena, one su opisne (časna sestra, laka djevojka, klizačica...). Principi pripreme uvijek su slični, svakoj ulozi pristupam na isti način, bila ona mala ili velika. U izgradnji manjih uloga izazovno je napraviti dobre odabire, manevarskog prostora je malo, svaki pokret i riječ su važni. No glavno mjerilo je uvijek cjelina predstave, usmjerenost na kolektivnu igru, to je ono što me najviše i privlači.
Komad je režirao veliki Paolo Magelli. Kako vam je bilo surađivati s njim i koliko je za glumca važno imati dobar odnos s redateljem?
- Mislim da je u odnosu glumca i redatelja presudna riječ povjerenje. Ono donosi sigurnost i otvorenost, što su ključni sastojci za uspješan rad. Iskustvo je od neizmjerne važnosti kad je u pitanju rad u kazalištu, zato je suradnja s Paolom za mene od izuzetne koristi. Njegova vizija, jasni i čvrsti stavovi ulijevaju povjerenje, a disciplina kojom se radi otvara prostor prema pravom kreativnom istraživanju.
U Gavelli igrate i u "Kraljevu", a od lani ste i članica njezina ansambla. Koliko vam je dobivanje stalnog posla promijenilo život?
- Sigurnost donosi smirenost, što otvara prostor za kreativnost. Zaposlenje me stavilo u poziciju da svoju umjetnost stvaram lepršavo, bez grča u želucu, iako se još uvijek hrvam s osjećajem da se nekome moram dokazati, pokazati da zaslužujem biti ovdje. Brojne glumice i glumci su izvrsni, a nezaposleni. Zahvalna sam što imam priliku raditi neopterećeno.
Osim zaposlenja, prošla godina donijela vam je i ulogu u hit predstavi "Ekvinocijo", ali i filmu "Čovjek koji nije mogao šutjeti", koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a sad ima i nominaciju za Oscara. Kakav je osjećaj biti dio tako velikih uspjeha? Hoćete li ići na dodjelu u Los Angeles? Vidite li to kao priliku za proboj na svjetsko tržište, razmišljate li o inozemnoj karijeri?
- Još uvijek slažem silne dojmove i neočekivane događaje, kao da sanjam! Sudeći po reakcijama dubrovačke publike, "Ekvinocijo" je prava uspješnica. Fantastična glumačka ekipa, briljantan autorski tim, prijateljski duh i kolektivna ambicija proizveli su predstavu koju i mi, izvođači, volimo podjednako kao i publika. Nadam se i vjerujem da ćemo je igrati još dugi niz godina. O filmu "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića neprekidno govorim već tjednima, a i dalje osjećam kao da tražim prave riječi. Od samog početka svi u projektu osjećali smo da Nebojša ima posebnu ideju, ali i alate i vještine za realizaciju. Pedantan rad sa svakim glumcem individualno, kolektivno razumijevanje konteksta i atmosfere izrodili su ovaj film, od kojeg smo svi nešto očekivali. A da će to nešto biti Cannes, Oscari... Presretna sam što mogu reći da sam dio tog filma. Dodjela u Los Angelesu je svakako svečanost, ali i prilika za (samo)promociju. O svojoj karijeri razmišljam otvoreno, bavim se traženjem dobrih projekata, neovisno o geografiji.
Pametno birate projekte. Kojim principom se vodite kad treba odlučiti hoćete li prihvatiti neki angažman ili ne?
- Prvenstveno sam zahvalna što uopće mogu birati. U našim zadatostima, gdje je glumaca puno, a prilika mnogo manje, mnogi si ne mogu priuštiti biranje. No vjerujem da sam oduvijek konačno "da" ili "ne" za neki projekt odabirala iz perspektive umjetnosti, potencijala. Vjerovala sam da će se takva hrabrost dugoročno isplatiti. Sad sam u poziciji da doista mogu birati, to je privilegija koja mi omogućuje da dajem samo najbolje od sebe.
Glavni lik u predstavi "Don Juan se vraća iz rata" suočava se s raspadom vrijednosnih sustava, preispituje svoje etičko i svjetonazorno postojanje... Sve navedeno aktualno je i danas. Koliko vam je, kao mladoj umjetnici, važna mogućnost korištenja glumačke profesije za izazivanje konstruktivne društvene kritike i pozitivnih promjena?
- Kazalište jest svojevrsno zrcalo društva, ono će u tom smislu uvijek biti i politički čin, kao i društvena kritika. Svijest da nekom predstavom publici možemo uputiti poruku samo potpiruje moj glumački žar, kazalište mora uzburkavati, biti živo. Kazalište kakvo ja volim. "Don Juan se vraća iz rata" svakako je predstava koja ima što reći, zato se radujem publici, reakcijama - komunikaciji.
Predstava se bavi ratom, ali i ljubavi. Ljudski rod pokreću eros i thanatos, nagon za životom i nagon za smrću. Ovi pojmovi jesu antonimi, ali oduvijek koegzistiraju. Kako ih vi osobno doživljavate, kako promišljate o njima? Što vas pokreće, a što plaši?
- Svako ljudsko djelovanje može se u manjoj ili većoj mjeri dovesti na liniju eros-thanatos. U svima su prisutne obje krajnosti, no prava je umjetnost balans, ravnoteža. Glumački zanat često nas susreće s likovima koji hodaju na samim granicama ekstrema, stoga je od velike važnosti privatno, kao glumac, biti psihofizički zdrav, u balansu. Pokreću me energija kolektiva, konstruktivnost, kretanje. Želim živjeti, ne samo postojati. Gluma možda i jest afirmacija života. Možda sam zato najsretnija na sceni.
Odrasli ste u Zadru, gdje ste napravili prve glumačke korake. S obzirom na to da ste već dulje u Zagrebu, možete li usporediti kulturu u ta dva grada, tj. živi li kultura primarno u Zagrebu, imaju li druge sredine šanse i perspektive za rast?
- Životno iskustvo u dvije tako različite sredine svakako me obogatilo, osobno i glumački. Neupitno je da je Zagreb kulturno središte Hrvatske, ali i da manji gradovi mogu i moraju bolje. U svakom, pa i najmanjem mjestu postoje pojedinci i grupe koji stvar guraju nabolje, no ključne odluke i tektonske promjene dolaze iz drugih izvora. Društvo je željno kulture, a kultura konstituira društvo. Zato se nadam da će budućnost donijeti sve veća ulaganja u kulturu diljem Hrvatske.
Mladi danas žive na društvenim mrežama, gdje je sve kratko, sažeto u maksimalno dvije minute. U takvom okruženju sve je teže zadržati fokus na nečem dubljem i smislenijem. Jesu li nas te iste mreže u neku ruku unazadile, mogu li one zaprijetiti kulturi kakvu smo nekoć poznavali?
- Fascinirana sam tehnološkim napretkom kojem svjedočimo, pogledajmo samo astronomske skokove u napretku medicine, očekivanom rastu životnog vijeka kroz vrijeme... Zahvalna sam što živim u ovom trenutku i smatram da je nepromišljeno tvrditi da je tehnologija uzrok svega lošega. Neovisno o tome, trenutačno stanje tehnologije predstavlja drugačiju, možda i najveću opasnost - gubitak pažnje. Pojam odgođenog zadovoljstva postaje zaboravljen, najmlađima čak i nepoznat, traži se samo trenutačno zadovoljstvo. Ovdje kazalište ima veliku zadaću - vraćati nas samima sebi. Smatram da će s vremenom kazalište postajati sve popularnije. Promatranje živih ljudi koji uživo nekako djeluju i nešto proživljavaju, to će postati egzotika, odmak od svakodnevice ekrana i umjetne inteligencije. Tehnologija nama treba biti alat, a ne mi njoj. Dakako, kazalište se ne treba boriti protiv tehnologije, nego je mora uvažiti, razumjeti, promatrati i s njome, u odnosu na nju, djelovati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....