"Postoji vrlo jasan trenutak u kojem sam shvatio da želim biti glumac. U 4. razredu osnovne škole, kod učiteljice Štefice Ponder, imali smo igrokaz Družba Pere Kvržice u kojem sam ja igrao Peru i nakon toga sam roditeljima rekao da želim biti glumac. Oni su mi rekli, dobro, ajde polako, ali kod mene se to nije mijenjalo, nego je ta želja samo još više jačala. To je bio moj prvi izlazak na scenu", prisjetio se 24-godišnji Dominik Karaula trenutka koji mu je, danas je to potpuno jasno, odredio kasniji životni put. Jer, Dominik je, kako je tada i rekao svojim roditeljima Nataliji i Željku, doista postao glumac. Od prošle godine i službeno, magistar glume i magistar lutkarske animacije s diplomom Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koja iz godine u godinu radi sjajan posao na produkciji novih mladih hrvatskih glumica i glumaca, kao i predstava koje nastaju na njihovim ispitima, a oni ih onda postavljaju na scenu i izvode u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Dominik je iz Gline. Tamo je rođen, u njoj je odrastao, pohađao vrtić, osnovnu i srednju školu. Tamo se pripremao za ozbiljan život. I danas će reći kako je to bila odlična priprema.
Odrastanje u Glini
- Nismo imali puno, ali smo imali sve. Glina je maleni grad koji za 10 minuta cijeli obiđete. Jako smo svi bili međusobno povezani, uvijek nas je bilo po 20 djece na ulici, gdje smo igrali nogomet, skrivača, policajaca i lopova... Mislim da je to bilo jako važno, jer sam u tom razdoblju djetinjstva kroz igre i druženja razvio svoje socijalne i društvene osobine prema drugim ljudima. Čak i ako nismo odlazili iz Gline, preko ljudi koji su nam dolazili u posjete rodbini i prijateljima dobivali smo dašak Njemačke, dašak mora, nekih drugih dijelova Hrvatske u koje su ljudi odselili iz ekonomskih razloga... - prisjetio se Dominik odrastanja u rodnom gradu, koji će se kasnije sa svim svojim prednostima i nedostatcima, pa tako i sa svojom ratnom i poratnom prošlošću, međunacionalnim odnosima, ali i svježim ranama kao što je bio potres, postati tema njegova umjetničkog promišljanja i izričaja. No, ostanimo još malo u Glini Dominikova djetinjstva i ranih tinejdžerskih godina.
- Tata mi je bio policajac, odnedavno je u mirovini, a mama radi na sudu. Tako da je vrlo lijepo bilo imati roditelje koji o vama sve znaju prije nego što vi znate - nasmijao se mladi glumac.
- Ima tu jako puno anegdota. Sjećam se kada smo kao djeca kucali ljudima po prozorima, jer nam je to bilo zanimljivo, da bi me pet minuta nakon toga nazvao tata i pitao što to radimo. Tu sam shvatio da me u Glini svi vide i da sam pod povećalom. Nije mi to smetalo, ali je činjenica. Doduše, danas ne znam koje nam je to bilo zadovoljstvo kucati ljudima na prozore - ispričao nam je Dominik, koji ima i četiri godine starijeg brata Karla. On je završio kineziologiju.
- Tata se zna našaliti da nijedan od nas nije završio normalan fakultet. No, isto tako mi je cijeli život govorio da radi posao koji ne voli. Bio je u ratu, pa je nakon toga prešao iz jedne uniforme u drugu, ali nije bio zadovoljan i zato nam uvijek kaže da trebamo raditi ono što volimo. On se sada bavi pčelarstvom i kaže da sada napokon radi ono što ga veseli. Tako i ja radim ono što volim i što me veseli - veli Dominik, koji je na studiju u Osijeku zapravo završio da bi ispunio želju mami.
U Osijek mami za ljubav
- Htio sam upisati akademiju u Zagrebu, a mama mi je rekla da glumačka akademija ima i u Osijeku. Rekao sam joj da nema šanse da idem u Osijek, da me zanima samo Zagreb. I onda je počelo naše igranje šaha. Ja odem iz kuće, a ona na mom laptopu otvori stranicu osječke Akademije i ostavi da je ja vidim kada uključim laptop. Ja dođem i uklonim je. I tako danima... Uglavnom, ona je bila toliko uporna da sam ja na kraju popustio i ipak prijavio i osječku Akademiju, rekao sam joj, mama, idem samo zbog tebe. Dovezli su me u Osijek 1. srpnja, bio je to moj prvi susret uopće sa Slavonijom i Osijekom, Hrvatska je tog dana igrala utakmicu s Danskom na SP-u u Rusiji, gledalo se u Tvrđi i kćerka naših prijatelja kod kojih smo došli me pozvala da idem s njom gledati utakmicu. Gledao sam utakmicu, ali se ničega ne sjećam, jer sam razmišljao samo o prijemnom ispitu, koji je počinjao sutradan - opisuje Dominik svoj prvi susret s Osijekom, koji će od tog dana postati njegov drugi dom. Već prvoga dana prijemnog našao se u izazovnoj situaciji. Razgovarajući s ostalim kandidatima shvatio je da svi oni dolaze iz gradova u kojima je razvijena kazališna scena, da su svi pohađali dramske skupine kod profesionalnih glumaca. On tu privilegiju u Glini nije imao. Njegova jedina priprema za osječku Akademiju bila je dramska skupina koju je u glinskoj Gimnaziji vodila profesorica hrvatskog jezika Ljerka Iharoš.
- Iskreno, bilo mi je čak i neugodno priznati da nisam imao to što su ostali kolege imale, ali sam ipak to nekako prevalio preko usta, jer je to bila činjenica. No, profesorica Iharoš se u potpunosti dala radu s nama i da se osjećamo kao da smo profesionalni ansambl, ona je pisala predstave koje smo mi izvodili. Bez nje i bez učiteljice Štefice nisam siguran da bi se moj put raspleo u ovom smjeru - odao je Dominik priznanje svojim nastavnicama, a najveće priznanje bila je činjenica da je primljen na Akademiju u prvom roku. Toliko ga je to oduševilo da je o Zagrebu prestao razmišljati. Doduše, otišao je i tamo na prijemni, ali nije na njemu prošao. No, čak i da jest, veli, ostao bi u Osijeku. Svidio mu se taj grad. Osjetio je u njemu prvi veliki uspjeh.
- Meni je Osijek i danas velik grad, a odjednom sam ostao u njemu sam. Bio sam totalno izgubljen, jer su svi moji prijatelji otišli studirati u Zagreb, gdje su se nastavili družiti, a ja ovdje nisam imao nikoga. Nisam imao nikakav pedigre, na neki način došao sam kao autsajder i trebalo mi je neko vrijeme da sve to procesuiram i shvatim da je to moj put, da gradim neku svoju priču i da se ne osvrćem na ono na što ne mogu utjecati. No, upoznao sam svoju klasu i sljedećih pet godina bilo je najljepše razdoblje mog života - kazao je Dominik.
Diplomski iz lutkarstva
Prijemni ispit bio je tek prva od brojnih stepenica koje će potom morati preskakati, ali uvijek s rezultatom iznad očekivanja. Tako mu je profesorica Tamara Kučinović nakon prijemnog rekla da će s njim biti puno borbe na lutkarstvu, jer je o tome jako malo znao. No, borac kakav jest doveo ga je do kraja studija do toga da je upravo profesorica Kučinović bila mentorica za diplomski rad. Danas će reći kako je lutkarstvo predivna umjetnost koju većina ljudi ne razumije, pa je zato i podcjenjuje. I sam je bio takav. Bilo je i kriza. Na drugoj godini jedan mu je profesor rekao da razmisli o tome da uzme pauzu i da vidi treba li se baviti glumom ili ne. Danas je zahvalan tom profesoru na tom razgovoru, jer ga je to razdrmalo i učvrstilo da radi bolje i dođe tu gdje je sada. Trenutno ne zna kamo bi se prije okrenuo od posla. Ima umjetničku organizaciju Glinjol teatar koju je osnovao s kolegicom iz klase Anabelom Sulić. Imaju pet svojih predstava koje izvode po cijeloj Hrvatskoj, ali i u BiH. Angažiran je i u HNK u Osijeku gdje igra u predstavama "Jom Kipur" ili "Pomirenje" te "Let iznad kukavičjeg gnijezda", u Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima igra u predstavi "Pouzdani sastanak", u Kulturnom centru Osijek igra "Stilske vježbe"... Uz to je i naslovni asistent na Akademiji iz kolegija Govor gdje ga je angažirala profesorica Selena Andrić, s kojom igra "Stilske vježbe".
- Puno radim i ne žalim se, jer kad ću ako ne sada. Glinjol teatar smo osnovali s ciljem buđenja kulture u Glini. Prva predstava koju sam tamo igrao bila je predstavu za djecu "Paravanska predstava Glinjolska" s mojim prijateljima Grgurom Grgićem i Lorencom Tolićem, a u međuvremeno smo igrali i predstave "Tri radnika i miješalica", "Poučni komadi" i "Stilske vježbe". Vučem prema tamo iako je teško, jer Glina nema kazalište, pa smo igrali u Hrvatskom domu, koji je multifunkcionalna dvorana, ali je najmanje za kazalište. Pričao sam s gradonačelnikom koji planira obnovu doma, pa sam ga zamolio da je svakako uredi i za kazalište, jer s kazališnom scenom ima scenu za sve medije. Sve predstave su odlično prošle, ljudi su ih odlično prihvatili - kazao je Dominik. U nekim su se predstavama ljudi i prepoznali. Dominik je sam napisao "Tri radnika i miješalica", a režirali su je Anabela, Toni Leaković i on. Predstava govori o javnim natječajima i obnovi nakon potresa, pri čemu su ljudi sve to prepoznali u životnim situacijama koje su im se dogodile tijekom obnove.
Potres, ratovi, nacionalizam...
- Tu je zanimljivo da sam ja u Glini imao potres, Anabeli je prošle godine nevrijeme odnijelo krov na kući u Požegi, a Toniju je nedavno led stukao krov u Bošnjacima. Nas troje se šalimo da smo elementarna nepogoda. I gdje god dođemo s predstavom, svatko to gleda iz neke svoje percepcije, jer se svugdje nešto slično radi, javni natječaji, obnova... - veli naš sugovornik.
Poučni komadi govore o nacionalizmu, silovanju, represiji društva, ratu u Ukrajini...
- U Glini se dan-danas osjete teme iz vremena Domovinskog rata, međunacionalni odnosi, iako se o tome ne priča na glas, ali kada se o takvim temama progovori kroz predstavu, onda mi priđu ljudi i kažu da je to tako i danas. To mi je i znak da kazalište još može mijenjati neku osobu, iako je to u Glini puno teže, ali nećemo odustati i nastojat ćemo što više doprijeti do ljudi. Nacionalizam je apsolutno prisutan svugdje oko nas i ne samo u mjestima koja su bila pogođena ratom, rat u Ukrajini ima posljedice puno šire i dalje od Ukrajina, to su teme koje muče sve ljude, a mi ih pokušavamo osvijestiti da su to teme o kojima treba pričati, kao i mobbingu, zlostavljanju bilo koje vrste, pretilosti... - priča Dominik. Tako mlad, a tako teške teme?
- Oni koji me znaju često mi govore da se ponašam kao da imam 50-60 godina, a ne 24. Ne znam, puno promišljam sam sa sobom, nikada nisam bio tip od nekih partijanja, djetinjstvo je iza mene, lijepo sam ga proveo i mislim da sam sad ušao u dob kada mogu probati nešto mijenjati. Moj omiljeni pjesnik Sergej Jesenjin je sve svoje tekstove napisao do 30. godine, dobro vjerojatno bi ih bilo i još da nije počinio samoubojstvo. No, hoću reći da je danas svima čudno ako mlada osoba nešto radi, zašto ne uživa... Mislim da smo se svi malo raznježili, kao da za sve ima vremena. Ljudi previše žive bez neke odgovornosti. Mislim da sam sada u najboljim godinama za rad i stvaranje, nisam premlad, ali jesam neiskusan i volim razgovarati s iskusnijima. Kad mi kažu da sam star, ja odgovorim da su oni možda malo prezaštićeni. Možda je tome doprinijelo i to bacanje u vatru dolaskom u Osijek, nakon 18 godina života u strukturalnoj obiteljskoj zajednici u kojoj mi je sve bilo servirano, a onda sam u jednom danu ostao sam. Mislim da je to tu počelo - objasnio je svoju životnu filozofiju mladić koji piše i svoju monodramu. Kaže da ga je na to potaknula profesorica Anica Tomić, koja ih je osvijestila da počnu razmišljati o autorskim projektima. Ipak, možda i najzanimljivije u njegovom trenutnom opusu su "Stilske vježbe". Kultni komad koji je u izvedbi Pere Kvrgića i Lele Margitić uvršten u tiskano izdanje Guinnessove knjige rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom.
‘Stilske vježbe‘
- Igramo je Selena Andrić i ja. Sve je počelo tako da nam je profesorica Vlasta Ramljak predložila da radimo predstavu "Bez trećeg" Milana Begovića. To je super tekst, ali je Selena predložila "Stilske vježbe". Ja ih, inače, nisam gledao, ali sam prihvatio i došli smo Vlasti s tom idejom. Ona nas je prvo upitala jesmo li sigurni, a mi smo odgovorili da nismo, no ipak smo ušli u to. Tražila je samo da dođemo s nekom idejom koja neće biti kopija i mi smo se bacili na posao, a ona je na kraju bila oduševljena cijelim konceptom. Onda smo ušli u produkciju s Kulturnim centrom u Osijeku i premijera je bila 13. listopada 2023. godine. Ja se inače bavim svjetlom i tehnikom, pa sam uveo u predstavu grafoskop, projektor, platno... Reakcije i kritike su jako dobre, ja sam dobio nagradu Ivo Fici na Festivalu glumca za najboljeg glumca do 28 godina, iako je to i Selenina nagrada, jer smo mi tu kao jedno... - priča Dominik i napokon dolazi do važnog trenutka.
- I onda smo dogovorili gostovanje u ITD-u, dakle dolazimo na ‘‘mjesto zločina‘‘, tamo gdje je sve počelo. I tu me uhvatila trema, a inače nisam tremaroš, jer je Lela bila na predstavi, kao i Ana Kvrgić, Perina kći. Nakon predstave Lela je došla do nas i rekla: "Ljudi ovo nema veze s našom predstavom. Ovo je fenomenalno. Mi smo bili revolucionarni za naše doba, a vi ste to za ovo doba, iako ja ovo s tehnikom ništa ne razumijem." To nam je bila velika potvrda, ali i motivacija, jer ona je mogla samo čestitati i otići, nije morala reći da je fenomenalno, ali je rekla i to je sjajno - kazao je Dominik, a mi smo ga upitali koliko su je do sada puta izveli i koliko planiraju.
- Iskreno, ne znamo točno, ali sigurno više od 15 puta. Koliko ćemo još? Nemam pojma. U toj kultnoj izvedbi prvo je na sceni bila Mia Oremović, pa ju je zamijenila Lela, a Selena se šali da će u našoj verziji ona ostati i mene zamijeniti s nekim - nasmijao se Dominik.
Trenutno se prvenstveno vidi u kazalištu, jer drži da je ono medij za koji ih Akademija prvenstveno priprema. No, naravno da bi se volio okušati i na filmu, televiziji..., proći sve medije i sve žanrove. Inače, omiljeni glumac mu je Russell Crowe, a omiljeni njegov film "Robin Hood" iz 2010. godine. Kaže da ga gleda 7-10 puta godišnje, toliko da je navukao na njega i djevojku Vinku koja sada svaki put s njim iznova gleda taj film. "Gladijator" im je na meniju barem pet puta godišnje. No, kada ga pitate s kime bi htio stati na scenu, ističe domaće snage, Dušana Bućana i Marka Hergešića. Od glume se, veli, može živjeti iako nije lako, ali stvar je i u tome kako tko želi živjeti. On je za sada zadovoljan. Jedino što mu nedostaje je više vremena za omiljeni mu hobi, pčelarstvo, u koje se zaljubio uz oca i gdje nalazi mir od svega što ga opterećuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....