Genij njemačke kulture između Adolfa Hitlera i Thomasa Manna

U te kasne noćne sate, ili ranojutarnje, kako želite, rujna 2013. Facebook prijatelj Predrag Finci, iz Londona, obavještava nas nekoliko budnih da je u Njemačkoj umro književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, literaturna legenda moderne europske književnosti.

Doživio je, kako to Hašem hoće, određujući nam dužinu životne staze, 93 godine i još prije više od godine i pol doživio, iako teško bolestan, da ga u Bundestag povodom međunarodnog dana Holokausta dovede do govornice njemačka kancelarka Angela Merkel, držeći ga ispod ruke.

Autobiografija

Govorio je, ta starina i stijena od čovjeka, o svom životnom putu gdje je stanica bio i Varšavski geto, o Holokaustu, o obvezi antifašista da vizentalovski prenose djeci i mladima poruke i pouke rata, da bi ta djeca govorila svojoj djeci…U zemlji gdje je literarni kritičar cijenjeno zanimanje bio je to posljednji, zadnji javni nastup, 27. siječnja 2012., kada je dojmljivim riječima opisao kako je doživio deportacije u logore uništenja, osobno protjerivanje iz Berlina u Varšavu…

Nije dobro kada se vijest o nečijoj smrti primi noću, nije dobro ili baš jest, ne znam, jer danju nas odvuku dalje obični, svakodnevni poslovi, a noću, pred svitanje, usredotočimo se na tu vijest, odlazeći u krpe s mišlju da umiru ljudi koji su nam u životu bili važni, a nismo ih nikada osobno upoznali. Zato ćete razumjeti da su mi se na vijest o smrti Marcela Reich-Ranickog orosile oči jer, osim što ima fizičkog oca, svaki zamalo čovjek ima svog duhovnog, ili više duhovnih otaca. Pročitao sam ukratko njegovu biografiju, zatim tražio tko je i što pisao o njemu, gospodinu nad gospodom, emeremu.

Naišao sam na odličan zapis Miljenka Jergovića iz 2010. (subotnja matineja: “Književnost kao domovina”), u kojem se zalaže za hrvatski prijevod njegove autobiografije “Mein Leben”, gdje je tematizirao vrijeme i događaje vezane za Varšavski geto, i koja je postala svjetski bestseler. Zatim sam uzeo u ruke album, gdje je moj pokojni otac nalijepio tekst iz zagrebačkog Studentskog lista od 17. svibnja 1973. pod naslovom “Za smrt dostojnu čovjeka”, i nadnaslovom “Varšavski geto, travnja 1943”.

I tu, na prostoru Varšavskog geta, prepliće se sudbina Reich-Ranickog i moga sada pokojnog oca, logoraški broj Auschwitz-Birkenau 121 729. Naime, Reich-Ranicki deportiran je 1938. iz nacističkog Berlina u rodnu Poljsku da bi se s našao u okruženju Varšavskog geta, gdje su budni stražari motrili da zatočenici geta ne dođu u kontakt s vanjskim svijetom. Marcel Reich-Ranicki nije doživio sudbinu 56.065 sunarodnjaka koji su u rujnu 1943. precizno evidentirani kao mrtvi ili zarobljeni.

“Židovska stambena četvrt više ne postoji. Dizanjem u zrak varšavske sinagoge veleakcija je završena u 20 h i 15 min”, izvijestio je Jürgen Stroop svoje nadređene sredinom svibnja. Zadnji oružani sukobi zabilježeni su još u rujnu 1943., točno prije 70 godina. Slučaj je htio da je moj otac bio u logoru koji je formiran na prostoru Varšavskog geta nakon što je ovaj sravnjen sa zemljom, jer, kako ništa nije smjelo propasti i ostati neiskorišteno, čisteći cigle razrušenih zgrada.

Iz tog geta pobjegao je Reich-Ranicki i spasio glavu.

Vjerovao u kulturu

MMR rođen je 1920. u Wloclaweku, gradu u kojemu se između 1489. i 1451. školovao Nikola Kopernik. Premda rođenjem Poljak, materinji jezik bio mu je njemački. Roditelji su mu bili poluasimilirani Židovi, otac neuspješni trgovac, majka rođena u Njemačkoj, nikada nije kako treba naučila poljski. Znao je za sebe reći: “Pola sam Poljak, pola Nijemac i jedan cijeli Židov!” Kada mu je otac 1929. bankrotirao, preselili su se u Berlin, grad u kojem će Marcel maturirati, a zatim 1938. biti protjeran, temeljem rasnih zakona, i kao poljski državljanin. Rat ga je zatekao u Varšavi, u vrijeme prvih transporta za Treblinku, nakon Geta, sakrio se na selu, kod jednog Poljaka, 1944. pridružio se pokretu otpora… Ostalo je već povijest - medija, knjiga, literature, njegova osobna misija da na svoj osebujan način popularizira knjigu i čitanje, kao što i dolikuje pripadniku “naroda knjige”.

Suosnivač novina Frankfurter Allgemeine Zeitung Frank Schirrmacher posjetio je u srijedu 93-godišnjaka u domu za njegu starih i nemoćnih u Frankfurtu: “Posjetio sam ga u 14 sati. Prepoznao me je.” MMR, zvan i literarni papa, godinama je radio za FAZ koji je prvi objavio: Marcel Reich-Ranicki ist tod! (M. Reich-Ranicki je mrtav). Umro je u četvrtak, dan poslije posjete prijatelja.

MMR, zna to i njegov prijatelj Schirmacher, ali i mnogi koji se bave literaturom te njemačkim suočavanjem s prošlošću, da je bio više i značajnije od literarnog kritičara. “To je bio jedan koji je nakon užasa koje je preživio, nakon protjerivanja, nakon uništenja njegove obitelji, potpunog moralnog kolapsa Nijemaca, došao natrag u Njemačku i vjerovao u kulturu.”

Život je htio da budem jedan od onih koji je s velikom pažnjom i radošću gledao u Austriji, kao i drugi u milijunskoj tv publici, “Literarni kvaret”, emisiju o novim knjigama, književnicima, literaturi koju je vodio zamalo 14 godina. Helmut Karasek, kolega iz “Literaturnog kvarteta” i prijatelj, označio ga je kao genijalnog čovjeka.

9 počasnih doktorata

Da, treba zaista biti građaninom svijeta, odlučan, hrabar i u vremenu kada je materijalno zamalo sve, uvjeravati ljude u moć duha, literature i knjige, vjerovati u kulturu. U vremenima oportunista i glavoklimavaca, kada se malo njih usudi reći caru da je gol, nije se ženirao pred TV kamerama poderati knjigu koja mu se nije sviđala, pred uključenim kamerama odbiti nagradu njemačke televizije koja mu je dodijeljena, uz obrazloženje da je ne želi primiti dok televizija emitira većinom “dnevne gluposti” (listopad 2oo8.). Legedarne su njegove polemike s književnicima Güntherom Grassom, nobelovcem, i Martinom Walserom

Reich-Ranicki, koji nije smio studirati u nacističko vrijeme, koji zapravo nije proveo ni dana na nekom fakultetu, imajući svoje samostalno učilište, crpeći znanja svaki dan i cijeli život, primio je za svoj rad brojna priznanja i čak devet počasnih doktorata, zadnje od Humbold univerziteta u Berlinu i sveučilišta u Tel Avivu.

Ima li u nas, u Hrvatskoj književne kritike, ima li je u medijima ex-Jugoslavije, zar je nogomet postao sto puta važniji od literature, tko se još sjeća Igora Mandića, zar smo postali masovno glavoklimavci, zar uistinu ne možemo bar nešto naučiti od promicatelja demokratskih vrijednosti i erudita Reich-Ranickog? Od onoga koji se usudio reći da mu, kada se spomene nijemstvo u zadnjih sto godina, prvo padaju na um Adolf Hitler i Thomas Mann, i naravno opredjeljenje za - Thomasa Manna!

ZIHRONO LIVRAHA! Blessed memory! Pokoj mu duši! Mir s tobom, pokojnim!

Vidimo se Marcel, ako ne prije, u mesijanskom vremenu!