ZLATNI STUDIO

FRANO MAŠKOVIĆ Svi spominju Daniela Day-Lewisa kao Hamleta. Pa on je izvorni govornik! Što bi on da mu damo Hamleta u Mrduši?

Frano Mašković
 Danijel Bartolic / CROPIX
‘Zlatni Studio mi je bitan jer mi je struka dala za pravo, uvrstivši me u društvo uvaženih konkurenata, i dobio sam povratnu informaciju od publike’

Konkurencija za najboljeg glumca u kazalištu je jako žestoka! U startu mi je kompliment i najugodnije moguće sudjelovati u konkurenciji s kolegama poput Rade Šerbedžije, Ozrena Grabarića, koji kao i ja dolaze s nominacijom punokrvnih uloga iz dramskih klasika, kao i s Elvisom Bošnjakom i Pjerom Meničaninom koji nisu ušli u finale - kaže prvi Dubrovčanin među glumcima koji je bio Hamlet na Lovrijencu, u Magellijevoj predstavi koja konkurira za najbolju predstavu u cjelini Zlatnog Studija.

Piletina i vino

Biti Hamlet na Lovrijencu nerijetko je strašno s obzirom na usporedbe koje neprestano čine stariji Dubrovčani pozivajući se na ranije Hamlete, Šerbedžijinog te one engleskih glumaca Daniela Day-Lewisa i Dereka Jacobija.

- Siguran sam da su Daniel Day-Lewis i Derek Jacobi, iako ih nisam gledao, odlično odigrali Hamleta, budući da su izvorni govornici. No, nisam siguran bi li isti Daniel Day-Lewis i Derek Jacobi bili bez poteškoća kod njihova eventualnog susreta s mrdušanskim Hamletom ili Dundom Marojem, s obzirom na to da kod Ive Brešana i Marina Držića nisu izvorni govornici i nikad se neće taj metar dobro moći prevesti na engleski.

Mislim da lakše ja razumijem Shakespeareova Hamleta nego što bi Daniel Day Lewis razumio Brešanova Mrdušanca... ‘Ili jesam ili ti ga nisam, niti znadem ko sam niti di sam, il ću biti ili ti ga neću.’ Premda nikad ne znaš, možda bi i razumio, ha-ha... Želim reći, jasno je da su posrijedi izvrsni glumci, no na neki je način nepravedna usporedba engleskih s hrvatskim kraljevićima. Uostalom, većina današnje publike nije ni mogla gledati Hamlete o kojima se toliko govori. Svako vrijeme ima svog Hamleta, junaka svog vremena - rezonira Frano Mašković.

U jednom ležernijem, nimalo artificijelnom ozračju predstave, ovaj Magellijev “Hamlet” se u prvom planu doima kao kakav pičvajz između dviju susjedskih familija s poznatom nam radnjom, u kojoj je kraljevstvo nekako u drugom planu: stric je malom ubio ćaću, mater je sa stricem, mali je zeznuo susjedovu kći, susjed nije loš čovjek, a sin mu je malo blentav. Imaju sigurno i jedni i drugi trokatnicu, tako bi se barem moglo zaključiti po visini Lovrijenca.

- Ha-ha... Shakespeareov teatar u svojem je početku bio teatar za doslovno narodne mase, u publici se jela piletina i pilo se vino, i tome ne bi bilo tako da u osnovi Shakespeareovih drama nisu svima bliske priče. Magellijev ‘Hamlet’ je više obiteljska drama negoli krimić ili triler. Hamlet je više praćen i nadziran kod kuće negoli u Wittenbergu. Hamlet 21. stoljeća, kojem je sve jasno, koji je intelektualac, koji bi mogao potegnuti zemlju u promjene, mogao je upravo iz jedne takve, opisane obitelji poteći i iz nje pobjeći u neki Wittenberg. Upravo mi u Hrvatskoj imamo intelektualaca koji su potekli iz takvih stiješnjenih obiteljsko-susjedskih odnosa s trokatnicama.

S druge strane, mi se danas želimo vratiti obitelji kao osnovnoj vrijednosti, no često nas pri tom povratku dočeka spaljena zemlja. Dok smo lutali i tražili sebe, toj istoj obitelj pokosila je kriza kakva je trese već drugo stoljeće zaredom - govori Frano Mašković, koji je jako bio sretan sa svojim Hamletom. Ispunila ga je uloga doista s mnogo optimizma, o čemu svjedoči podatak da je jedne dubrovačke noći odigrao dva Hamleta zaredom, odnosno, igrao je od devet sati uvečer do četiri ujutro, s pauzom.

Veliki tulum

- Dvije su se izvedbe u jednom danu dogodile zbog prethodnih vremenskih nepogoda. Iz direkcije Igara oprezno su me nakon jedne otkazane izvedbe pitali bih li odigrao dvije predstave u jednoj večeri. Rekao sam, ako svi, od čovjeka koji otključava tvrđavu do šminkera, pristanu, hoću, a ako jedan od njih da neće, neću. Drugu predstavu igrali smo u ponoć i po’, prije čega je cijela uprava Igara, skupa s ansamblom i tehnikom, 45 minuta čistila scenu.

Scena je, naime, nakon izvedbe puna zemlje koja se baca s tvrđave. Aplauz u tri i po’ ujutro i adrenalin koji tada osjetiš, nakon dvije predstave zaredom, nešto je što te čini silno sretnim, što neću nikada zaboraviti. Navodna ‘ludost’ publike koja teatar ide gledati iza ponoći govori nešto onima koji bez argumenata ‘valjaju’ kako je kazalište u krizi i kako ga nitko više ne želi. Mi, uostalom, već u ovom trenutku imamo rezervacije za reprize na Lovrijencu na idućim Dubrovačkim ljetnim igrama - kaže Mašković.

Ovo je već druga godina da je u konkurenciji za Zlatni Studio, lani je bio nominiran u filmskoj kategoriji za najboljeg glumca.

- Zlatni Studio je za svakog glumca posebno bitan jer je istovremeno priznanje i žirija i publike. I struka ti je dala za pravo, uvrstivši te u društvo itekako uvaženih kolega konkurenata, i dobio si povratnu informaciju od vlastite publike. U tome je čarolija borbe za skulpturicu Zlatni Studio. A osim skulpturici, pa i da je ne dobijem, posebno se veselim fešti iza dodjele, na kojoj se okupe kazalištarci, filmaši, estradnjaci, sportaši, televizičari, radijski ljudi i domaćini, a koja je lani bila izvanserijska - kaže Mašković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:39