Eliza Gerner, svjedok i kreator društvenog života Hrvatske

Eliza Gerner postala je glumica igrom slučaja. Doktorirala je ekonomiju u Budimpešti za 2. svjetskog rata, disertacijom krajnje ozbiljnog naslova “Najnovije socijalne tendencije u odredbama poreznog zakonodavstva”, a kada je poslije pokušala u Zagrebu nostrificirati svjedodžbu, potiho su je upozorili: “To je kao da ste studirali bogosloviju. Diplomirali ste u okupatorskoj zemlji.” Bez posla i jasne vizije budućnosti prihvatila je ponudu znanaca da u rodnom Somboru u tamošnjem Narodnom pozorištu zaigra ni manje ni više nego Elizu Doolittle u “Pigmalionu” Georga Bernarda Shawa.

Salonska glumica

Lako je svladala kompliciran tekst, pa iako je bila čista amaterka, publika ju je odlično primila. Drugi veliki podvig izvela je kada je ubrzo zatim otišla u Zagreb i nagovorila doajena Tita Strozzija da dođe gostovati u Sombor u Krležinom komadu “U agoniji”, u kojem bi ona igrala Lauru Lenbach. Privučen drskom početnicom, Strozzi je pristao, a tijekom somborskih proba započeli su ljubavnu vezu. Vratili su se zajedno u Zagreb, nju nije smetalo što je njezin partner prije toga bio pet puta u braku, ali ju je više plašilo što ju je natjerao na audiciju za Dramski studio, koji su pohađali neusporedivo iskusniji glumci. Prošla je, u komisiji su joj bili Ranko Marinković i Ivo Tijardović, a zatim se sa Strozzijem preselila u Rijeku, gdje su im obećali stan i gdje su se napokon i vjenčali. Po povratku je dobila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i ostala tamo u radnom odnosu pune 34 godine. Ivo Hergešić smatrao ju je salonskom glumicom velikog potencijala (nimalo slučajno, omiljeni joj je autor bio Shaw, a njegov “Ljubavnik” najdraža predstava), no ona nije bila tako opsjednuta karijerom poput svog supruga. Zbog toga im se brak i raspao, a uz drugog muža, dr. Milana Arka, napokon je uravnotežila obitelj i posao.

Mladost u Vojvodini

Elizu Gerner upoznao sam prije tri godine, neposredno nakon što su joj u Hrvatskom društvu pisaca , čija je bila članica, upriličili svojevrsnu proslavu devedesetog rođendana. Dogovorili smo se za intervju u njezinom stanu na Jelačić placu, no umjesto jedne novinarske seanse trebalo ih je nekoliko: takav životopis ne može se sabiti u uobičajenih sat-dva razgovora. Stara me gospođa itekako fascinirala: bila je iznimno artikulirana, nije izigravala nikakvu milostivu, govorila je tečno i brzo, neprestano dodajući njemačke i mađarske izraze. Ipak je odrasla u Vojvodini, prevodila je s mađarskog, a jednom je sa Strozzijem dobila jednogodišnji angažman u Rostocku. Služila bi me odličnom mađarskom rakijom blaga okusa i stalno ponavljala da se takvog zadovoljstva ni u toj dobi ne namjerava odreći.

Veza s Krležama

Neosporno, bila je važna hrvatska kazališna glumica, pa je zbog toga 2006. i dobila nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika, no ona je tih dana više spominjala sličnu nagradu Međunarodnog udruženja reproduktivnih umjetnosti, kojom su se u nas mogli pohvaliti još samo Milko Šparemblek i Ruža Pospiš Baldani. Nevolja je s kazalištem što od njega ostaju samo fotografije, eventualne tv snimke i mnoštvo recenzija, dok su je na filmu i televiziji koristili samo u epizodama (ponekad vrlo efektnima, kao što je uloga gazdarice Rade Šerbedžije u filmu i seriji “Kontesa Dora”). Ipak, ono po čemu će ostati bliska generacijama svakako su njezine autobiografske i biografske knjige. Prvu je napisala 1988., svojevrsnu kroniku kazališnih uspomena pod naslovom “Osvrnuh se sjetno”, no puno više pažnje izazvala je njezin naredni rad “Oproštaj s Gvozdom”. Eliza Gerner, naime, bila je na poseban način povezana s Miroslavom i Belom Krležom. Dok je bila u braku sa Strozzijem, koji je s Krležom išao u školu, bračni su se parovi posjećivali, a njihove su supruge često igrale zajedno na pozornici HNK. Nije sve bilo idilično, jer bi se Strozzi i Krleža znali itekako zakačiti, pa mu potonji čak nije ni došao na sprovod. Milan Arko bio je pak Krleži nešto poput zamjenskog sina i prijateljski su odnosi bili tada puno idiličniji.

Eliza je svakodnevicu Krležinih bilježila delikatno, s obiljem živopisnih anegdota, kakve nećete naći u puno ambicioznijim studijama o tom piscu. Krležu izbliza upoznat ćete u “Oproštaju s Gvozdom” i knjizi “Svjedoci Krležina odlaska”, koju je autorica potpisala zajedno s Arkom. Nije zaboravila ni svog prvog supruga, kojem zahvaljuje ozbiljnu glumačku karijeru i kojem je posvetila knjigu “Tito Strozzi: svjetla i sjene jednog glumačkog puta”.

Izrazita aktivistica, sudjelovala je u radu mnogih kazališnih žirija, devedesetih je figurirala je kao prevoditeljica kolegi Borisu Buzančiću na međunarodnom sastanku gradonačelnika u Budimpešti, pisala članke za časopise, ali se i veselila što će svojoj unuci Dori Fišter Toš pomagati u brizi za djecu. Radni stol joj je doslovno bio zatrpan rukopisima, pa ne čudi što će joj posthumno najvjerojatnije biti objavljene bar još dvije knjige.

Umrla je u ponedjeljak u Zagrebu, dvadeset dana prije svog 93. rođendana. Bez pretjerivanje se može ustvrditi da je bila jedan od najvažnijih sudionika našeg društvenog i kulturnog života i da je o tome ostavila dostatno svjedočanstvo u svojim knjigama.