RAVNATELJ JUGOSLAVENSKOG DRAMSKOG KAZALIŠTA

'Dubrovačke igre moraju se otvoriti, samo nas zovite, doći ćemo'

 Joško Ponoš/CROPIX
Branko Cvejić nemalo se iznenadio tezom o regio-nalnim Dubrovačkim ljetnim igrama, ali je smatra paradigmatičnom svim ovdašnjim teatrima

Već su mu tepali “Dubrovniče, laku noć”. Ta se patetika, dakako, odnosi na Dubrovačke ljetne igre i njihov krvotok. One su posljednjih godina više puta nazivane najdržavnijim festivalom koji ne pripušta nove ljude i njihovu energiju, staromodnim, okoštalim projektom.

Klasika i provokacija

Igre su već odavno posao države, a u takvoj raboti, drže kulturnjaci, ideja o pravom teatru pada u vodu. Poražavajuća kontradikcija očitava se i u sljedećoj činjenici: projekt je vrlo populistički, a predstave zapravo odgleda vrlo mali broj ljudi. Dijagnoza: paničan strah od inovacije i stvarnosti. Usto, Igre se, drže mnogi, ne bave trenutnim društvenim kontekstom na suvremeni način. Hoće li to biti iseljavanja starih gradskih jezgri, nakaradni GUP-ovi, registar branitelja, hrvatska jajašca koja se zamrzavaju u Sloveniji, klaunovi koji žele postati državnici, klaunovi koji to već jesu, ridikulozni javni natječaji i sveopća kriza morala... materijala ima. Klasični su komadi, na koncu, i postali klasični jer su prepoznali trenutak. A teatar, kako znamo, propituje i provocira.

Opominje i ismijava. Pročišćava pučku svijest, štiti je od ravnodušnosti. To je njegova sveta dužnost, slatka zadaća koja se, tvrde kulturnjaci, pod Libertasovim barjakom već neko vrijeme ne obavlja. Ondje formula “klasična pitanja i nova dramaturgija” nije zaživjela. Us to, problematičan je i prostor u kojemu se predstave odvijaju - bučan je i podređen turizmu.

Prezrele za iskorak

Tako otprilike misle mnogi hrvatski teatarski ljudi, a redatelj Ivica Buljan nedavno je u pomoć javno zazvao Jugoslovensko dramsko pozorište, aludirajući na to da je kulturnoj Festi pod Srđem nasušno potreban regionalni kontekst. To je, pak, nemalo iznenadilo Branka Cvejića, ravnatelja spomenutog beogradskog kazališta, koji je naišao na Buljanov članak dok je negdje u bračkim valama “ispijao svoju prvu kavu uz jutarnju štampu”.

- Subotnji me članak iznanadio jer nemamo nikakvu suradnju. Ono, na ljetovanju sjedim pod smokvom i naletim na vrlo ambiciozan naslov “Dubrovačke ljetne igre može spasiti jedino Jugoslovensko dramsko pozorište”. Ideš! To je pomalo paradigmatično i svim teatrima na ovim prostorima dalo je za misliti! Festival u principu ne pratim, u zadnjih par godina pogledao sam nekoliko predstava, tako da ne mogu ništa konkretno reći o kvaliteti projekta. Jesu li Dubrovačke ljetne igre zrele da postanu veliki regionalni festival koji će tkati kazališne kuće iz bivše Jugoslavije, ne znam, no sudeći po Buljanovom članku, čini se da su prezrele - telefonom je rekao Cvejić kojeg smo ulovili prije no što će “pobjeći” na kupanje.

Članak je, nastavlja Cvejić, zanimljiv jer govori o nekim važnim stvarima kao što je umiranje ambijentalnog teatra uz buku okolnih kafića i izostanak ideje za koga se rade predstave; je li to samo za lokalnu publiku, samo za turiste, ili za svekoliku publiku iz Hrvatske i regije.

- Zna se što je nekad bio Dubrovnik. Na Dubrovniku je velika odgovornost da se ne pretvori u hermetičnu lokalnu manifestaciju. To je zaista ogromna odgovornost! Danas kad čujem da se na Igrama održe skupe premijere s “čak” tri, četiri reprize, uhvatim se za glavu. To je strašno. Ne zanima mene premijera. Mene zanima onih sto, sto pedeset izvedbi koje će uslijediti.

Dovoljno je malo ljudi

Izlaz vidim u koprodukciji i u mogućnosti da se predstava odigrana na Stradunu prilagodi i zatvorenom kazalištu. Predstava treba živjeti tako da je vidi onaj u Puli i onaj u Virovitici - kaže Cvejić i nastavlja:

- Kazališta iz Srbije već surađuju sa zagrebačkim kazalištima, uspješno se rade koprodukcije, postoji razmjena glumaca. Sve to može se primijeniti i na Dubrovačke ljetne igre! Naglašavam da za to ne trebaju ni predsjednici, ni premijeri, ni ministri. Bilo kakve zamorne birokratske ceremonije su nepotrebne.

Potrebna je inicijativa jednog čovjeka, odnosno grupice ljudi, znalaca koji vode projekt i to je sve. Međutim, želimo li razgovarati o idućoj sezoni, te razgovore trebalo je započeti jučer. U svakom slučaju, Jugoslovensko dramsko pozorište bilo bi počašćeno da sudjeluje u novoj strukturi Dubrovačkih ljetnih igara. Pozovite nas i doći ćemo! - poručio je Cvejić.

Profesionalci teatra podijeljeni su oko regionalizacije Igara

Dora Ruždjak, redateljica:

Naslov subotnjeg teksta redatelja Ivice Buljana glasio je “Dubrovačke ljetne igre može spasiti jedino Jugoslovensko dramsko pozorište”. Već duže vrijeme nemam komentar na naslove i podnaslove uredništva. A što se tiče stava redatelja Buljana, reći ću da svatko ima pravo na vlastito mišljenje. Mi smo otvoreni za svaku konstruktivnu kritiku. Ipak, voljela bih da festival završi, pa da onda razgovaramo o problemima. Tada će puno toga biti razvidnije. A koliko je festival hermetičan, neka to ocijeni publika i kritika kada sve završi.

Mani Gotovac, teatrologinja:

Dubrovačke ljetne igre može spasiti samo kazališna osoba koja želi, hoće, mora i - ima kazališni Eros za stvaranje svjetskog teatra upravo i samo u Dubrovniku. Valja se već jednom osloboditi ove provincijske, zabitne nazovi zabavice koja se, zamislite, još usuđuje zvati Dubrovačkim ljetnim igrama. Njezin rezultat jest “selo moje malo”, vlastita dobit i slava. E sada, ta nova osoba kazališnog Erosa može doći iz Hrvatske, ali i iz bilo kojeg dijela Europe ili svijeta. Dubrovnik je bio svjetski festival, svjetske razine dok smo bili u komunizmu i dok ga nisu počeli voditi podobni, poslušni kradljivci.

Joško Juvančić, redatelj:

Imam samo jednu opasku na subotnji tekst: naslov “Dubrovačke ljetne igre može spasiti jedino Jugoslovensko dramsko pozorište” apsolutna je glupost. Stavljati Dubrovačke ljetne igre u kontekst neke dnevne, službene politike, ne vodi ničemu. Na takav stav koji odražava zlonamjernost, nemam komentar.

Snježana Banović, redateljica:

Za Dubrovačke ljetne igre, strahovito zastarjelu priredbu, regionalni kontekst jedini je izlaz! Svi veliki festivali redovito mijenjaju umjetničke ravnatelje, no kod nas su funkcije još uvijek najvažnija stvar u karijeri. Nekoliko velikih hrvatskih umjetnika uspješno ga je vodila u bivšoj državi; u tranziciji se on morao okrenuti kulturnom regionalnom prostoru. Nadalje, festival je strahovito skup, a za koga? Nema ciljnu publiku ali ima koteriju koju svi skupo plaćamo.

Goran Grgić, glumac:

Već 13 godina dolazim u Dubrovnik i nemam osjećaj da su ljetne igre hermetične. Prošle su godine, primjerice, gostovala kazališta iz Makedonije, Mađarske ... Na Igrama sam, evo, imao priliku igrati s kolegama iz BiH i Crne Gore . Istina je da bi festival mogao biti još protočniji i vjerojatno će biti. Trebamo ujediniti regionalne snage. Čini mi se da se, u neku ruku, stvara svojevrsna “kulturna reprezentacija” i zaista bih volio da Dubrovnik bude sjecište svega najboljeg iz regije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. rujan 2024 21:57