Gledateljice su bile opuštene i razgovorljive

ZAGREB - U opuštenoj atmosferi raspuštenog gledališta velike ITD-ove dvorane, gdje su stolci postavljeni oko stola u neformalne krugove, pet izvođačica priča svoje priče, zaokružujući tek neke od njih u lijepe minijaturne prizore.

Usput neobavezno čavrljaju i pozivaju publiku da se pridruži razgovoru.

I kao u velikom “babinjaku”, iskren i otvoren govor izvođačica mami isti takav odgovor.

Žene iz publike odazivaju se, pričaju o porodima, osjećaju zagušenosti, pospremanju, potrebi da se bude savršena, ženskoj kompeticiji i solidarnosti, ljubavi… I dok postajemo svjesne da se vrtimo u krugovima tema već ispranih od silnog brbljanja, na pamet pada misao, i to sigurno ne prvi put, da je upravo to tvrdo lice stvarnosti.

U pozadini se jasno nazire danas popularna teorija o jedinstvenosti ženske prirode koja se razvija kroz žensko druženje i podržavajuću suradnju, a nasljeđuje s bake na majku na kći na unuku...

Zato će posljednji trenuci predstave uputiti svaku gledateljicu da se u mislima prošeta ženskom granom svog obiteljskog stabla, čime će se zaokružiti želja za emocionalnim, gotovo terapeutskim učinkom osnaživanja. Dojam o predstavi, rekla bih, izrazito ovisi o osobnoj otvorenosti, jer nije isto sve promatrati ili se aktivno uključiti u razgovor, ali i o stvarnosti koju donosimo sa sobom, godinama, prijateljstvima, interesu za temu.

Površnost je, dakako, neminovna, kao i uvijek kad se priča u velikim grupama, ali je iskustvo u svakom slučaju barem zabavno. I to zahvaljujući ponajprije otvorenosti, osjećaju za mjeru i duhovitosti izvođačica .